U prošloj objavi bilo je govora o bitki kod Slankamena 1691. Ovog puta vraćamo se nekoliko godina unazad, na događaj koji je obilježio današnji dan, ali i početak Velikog bečkog rata. Radi se o osmanskoj opsadi Beča 1683. godine. Opisat ćemo ovaj događaj u više dijelova, započevši s događajima koji su mu neposredno prethodili.

Mir utanačen između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva 1664. trebao je za dvadeset godina osigurati predah zaraćenim stranama. Potpisan u mađarskom gradu Vašvaru (Vasvár, njemački Eisenburg) zapamćen kao sramotan i nedoličan od strane ugarskog i hrvatskog plemstva, koje se nadalo vođenju oslobodilačkog rata nakon sjajne pobjede nad Turcima kod Svetog Gotharda 1. kolovoza iste godine, dao je caru Leopoldu vremena da se okrene drugim brigama koje su ga zaokupljale, u prvom redu problemu španjolskog nasljeđa.

Urota koju su organizirali hrvatski plemići Zrinski i Frankopani, podržani od dijela ugarskog plemstva (urota se u Mađarskoj, prema ugarskom velikašu grofu Ferencu Wesselényiu, obično naziva Wesselenijevom) Leopold je brzo otkrio i riješio okrutnom brzinom, pogubivši veliki broj urotnika, među kojima i Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana. To je bio jedini incident koji ga ga je omeo u spletkarenju protiv francuskog kralja Luja XIV. i drugih zainteresiranih stranaka oko španjolske krune. Međutim, kako je vrijeme odmicalo i dogovoreni se mir polako približavao svom istjeku, u Beč su počela stizati zabrinjavajuća izvješća s Porte od carskih izaslanika. Grof Albert Caprara uvjeravao je cara da se Osmanlije posve sigurno pripremaju za novi rat i da neće čekati da istekne dogovoreno vrijeme mira. Bio je dobro upućen u događaje na osmanskom dvoru i znao je da ratoborni veliki vezir Kara Mustafa ima veliki utjecaj na sultana Mehmeda IV., te da mu neće biti problem, unatoč neslaganju drugih vezira, nagovoriti ga da pokrene novi ratni pohod. Sukladno tomu, Caprara je slao molbe caru Leopoldu da više pozornosti pokloni odnosima s Osmanlijama te da pokuša zaključiti mir s njima ako je to moguće. U slučaju da se to ne ostvari, bilo je nužno, smatrao je grof, pripremiti se za rat i pokušati postići nekakav dogovor s francuskim kraljem koji je ponovno izvršio invaziju na Rajni.

Doista, u kolovozu 1682. Caprarina upozorenja su se obistinila. Na ceremoniji u Istanbulu obješeni su tugovi, insignije izrađene od konjskih repova koje su označavale početak ratnog pohoda. Sultan je odmah nakon Ramazana, 8. listopada, krenuo prema Hadrijanopolu, navodno radi lova, no sudeći prema ogromnoj pratnji dvorske straže, janjičara, spahija i pomoćnih postrojbi bilo je jasno da započinje okupljanje vojnih snaga. Beglerbegovima, pokrajinskim zapovjednicima, također je zapovijeđeno da se pojave pred sultanom sa svojim postrojbama, kao da ih u tome prate i sandžakbegovi. Simbolična ponuda Caprari kao carskom opunomoćeniku da kao uvjet za produljenje mirovnog ugovora bude predaja Györa, strateški vitalne utvrde na Dunavu bila je, u biti, pokušaj bacanja prašine caru  u oči. Caprara nikako nije mogao prihvatiti takve uvjete, pa se sultan s vojskom polako pripremao za put prema Beogradu.

Valja ovdje reći i ponešto o sultanu Mehmedu IV. U ovo vrijeme on je imao više od 40 godina, a vladao je od 1648., naslijedivši prijestolje nakon smrti oca Ibrahima, kojeg su suvremenici smatrali i nazivali ludim. Transfer, ipak, nije prošao glatko. Zapravo, samo brzom akcijom svoje majke, koja je u pomoć pozvala pašu Mehmeda Ćuprilića, mladi sultan nije ubijen u pobuni koja je buknula. Veliki vezir uhvatio je glavnog buntovnika, Abaza Hasana te ga živog oderao i napunio slamom, druge zavjerenike obezglavio i tijela poslao u prijestolnicu. Na taj način osigurano nasljedstvo mladog sultana. Bilo je to 1661.

Mehmed je odlučio staru prijestolnicu osmanskih sultana Edirne (Hadrijanopol), gdje su počivali posmrtni ostaci njegovih dalekih predaka, ponovno učiniti središtem carstva te je naložio da se ondje prenesu i dragocjenosti iz palače Topkapi Saray. Dvije godine kasnije, 1663., u Edirneu je sultan predao novom velikom veziru, sinu svog dobrotvora Ćuprilića Fazil Ahmedu, zapovjedništvo nad vojskom kako bi mu ovaj donio slavu. Sve što je sultan dobio bile su gorke novosti o katastrofalnom porazu kod već spomenutog Svetog Gottharda, malenog gradića na Rabi na današnoj granici Austrije i Mađarske. Kakva takva utjeha došla je pobjedom nad Venecijom u Kandijskom ratu, koji je trajao od kada je stupio na prijestolje, no to ga nije zadovoljilo. 1672. odlučio je sam povesti vojsku protiv Poljske i zauzeo utvrdu Kamenets. Održana je procesija njegova svečanog ulaska u grad kada je pozdravljen kao gazi, sultan ratnik.

U studenom 1676. umro je notorni pijanac i tragičar Fazil Ahmed Ćuprilić i od tada počinje polagani uspon paše Kara Mustafe. Glavni cilj koji je sebi zacrtao kao veliki vezir bio je taj da spere ljagu s poraza iz 1664. godine. Sultanov entuzijazam za novi rat polako je kopnio, iako nije zaustavio pokretanje vojske. Odlučio je zimu provesti u Edirneu, a nakon toga otići u Beograd gdje bi svečano predao palicu seraskera (vojnog zapovjednika) te Prorokovu zastavu velikom veziru. Dok je sultan uživao u raskoši i razonodama svog dvora, službenici su užurbano radili na logistici pohoda. Sastavljani su spiskovi, evidencije o broju vojnika, potrebnim zalihama, opskrbi i ostalom. Na potvrdu svoje vazalne pokornosti pred sultana su pozvani vlaški knez Mihael Apafi i tatarski kan Mehmed Giray sa Krima. Mehmed je ostavio potpuno odriješene ruke velikom

veziru Kara Mustafi, kojem je na umu bilo samo poniziti neprijatelja zauzimanjem njegovog najvažnijeg grada – Beča. Nije ga uopće zanimalo mišljenje drugih vezira niti je smatrao potrebnim informirati se o habsburškoj vojsci, njezinom izgledu, taktici i mogućnostima. Jedan od onih detalja kojima od početka ovaj tašti paša nije poklanjao pozornost, a koji će ga skupo stajati.

30. ožujka 1683. vojska je krenula naprijed, janjičari na čelu. Duge i obilne kiše odložile su odlazak i usporile povorku, u čijem je središtu bio sultan s najbližom svitom, no sad je gotovo 100 000 ljudi grabilo prema Beogradu. Među njima se nalazio i Caprara, i dalje u svojstvu carskog izaslanika, no de facto bio je već mjesecima osmanski zarobljenik, a time i vrijedan talac. On je ostavio vrijedne opise putovanja sultanove vojske, opisao vojsku, prateće osoblje, službenike i velikodostojnike. Opisao je način putovanja, poteškoće s kojim su se susretali. Tako je primjerice primijetio da je sva ta silna masa ljudi trošila dnevno nevjerojatnih 14 i pol tisuća kilograma mesa i 60 000 kruhova (približno težine jednog kilograma). Stigavši napokon u svibnju u Beograd, sultan je nekoliko dana za redom išao u redovite inspekcije vojske i dunavske flote koja ju je trebala pratiti. Napokon, 13. svibnja, Kara Mustafa primio je iz sultanovih ruku Prorokovu zastavu. Tjedan dana kasnije veliki vezir krenuo je prema Osijeku, dok je sultan s dvorskom stražom ostao u Beogradu.

Put prema Beču i pokušaj osvajanja “zlatne jabuke”, koji je već dva puta neslavno propao 1529. i 1566., tako je i službeno započeo.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
• Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
• Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
• Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
• Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
• Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
• Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
• Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
• Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
• Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
• Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)