Dok je Osmansko carstvo u ovom vremenu imalo vladara kakav je bio Mehmed IV., željnog vojnih uspjeha i slave, Svetim Rimskim Carstvom, ili, u užem smislu govoreći, Habsburškom Monarhijom, vladao je čovjek posve drukčije naravi. Cara Leopolda I. (1656.-1705.) vrlo lijepo je u nekoliko rečenica opisao John P. Spielman, autor njegove najskorije biografije (citirano prema A. Wheatcroftu):

“On ( Leopold, op.pr.) nije bio mladi vladar usijane glave željan da stvara povijest, nego glava savršena za kuću kojoj je tradicija bila sve i duboko konzervativno aristokratsko društvo: skroman, oprezan, pobožan, sve samo ne frivolni plejboj, tihi mladi gospodin kojem je bilo dovoljno da stvari ostavi da idu svojim tijekom kao i u prošlosti.”

Istina, navedeni opis odnosi se u prvom redu na Leopoldove mlađe godine, no bez neke veće zadrške može se reći da je iste osobine zadržao i u starosti, uz to što je njegova opreznost i zazor od noviteta bila još izraženija, što je samo pojačavalo njegovu poslovičnu neodlučnost i melankoliju.

Leopoldova glavna motivacija bila je pobožnost i tradicija, no ovo drugo nije bilo ono što ga je učinilo carem, kako bi se to očekivalo. Leopold je te 1654. godine. bio gotovo već obukao svećeničko ruho, za koje je bio godinama pripreman kao mlađi sin cara Ferdinanda III. (1637.-1657.), kad je iznenada umro njegov stariji brat, Ferdinand IV. Izabran za novog cara četiri godine kasnije, nakon očeve smrti, Leopold se našao u ulozi za koju nije bio pripreman i koju nije mogao očekivati ni da je to htio. Činjenica jest da je od smrti svog brata imao upravu nad habsburškim nasljednim zemljama, što je predstavljalo obvezu i odgovornost koja ga je odvraćala od njemu dražih aktivnosti kao što su lov, pobožne knjige, molitva i dvorska glazba (valja spomenuti da su u njegovo vrijeme kao dvorski glazbenici, kappelmeisteri, službovala dva velika glazbenika koji predstavljau vrhunac austrijskog srednjeg baroka, Johann Heinrich Schmelzer i Johann Joseph Fux), no carska titula bila je nešto daleko veće.

Čak i prije nego je formalno izabran za cara, Leopold se suočio s prvim od dva najveća izazova u svom životu. Prvi je bio francuski kralj Louis XIV., koji je nastojao utjecati na njemačke kneževe izbornike kako bi njega izabrali za cara. Svladavši tu prvu prepreku, drugoj nije trebalo dugo da se pojavi. Bili su to Turci, kojima nije bila nužna neka posebna izlika da ponovno iskopaju  ratne sjekire.

U ovom slučaju Leopold se našao pred daleko većim iskušenjem. Nije to bila tek snaga i moć kojom je raspolagao neprijatelj, nego i vlastita slabost i nemoć koja je onemogućavala organizaciju obrane. Leopold se stalno, kao i njegovi prethodnici, morao prepirati i nagađati sa staleškim saborima aristokrata na svojim nasljednim zemljama koji su uporno odbijali dati svoj doprinos obrani od Osmanlija. Još u 16. stoljeću bila je ustanovljena obveza donjoaustrijskih staleža da financiraju obranu rubnih dijelova Monarhije. Jedan od plodova takve organizacije bila je i izgradnja utvrde oko koje će nastati grad Karlovac, pod ravnanjem nadvojvode Karla 1579. kao i veličanstvena pobjeda kod Siska četrnaest godina kasnije. Međutim, čak i tada su plemići pružali otpor i gunđali protiv nameta, pa se takvo stanje nije promijenilo do Leopoldova vremena.

Sustav je bio krhak jer je ovisio od suradnje plemićkih predstavnika, koji su skupljali porez za vojne potrebe, s organima središnje vlasti. Ono samo nije bilo oporezivano i bogatilo se na osnovu iskorištavanja seljaštva, koje se nalazilo u teškom stanju obespravljenosti, a za koje ni država nije mogla učiniti ništa kako ne bi izgubila podršku plemstva. To je posebno bilo izraženo u Ugarskoj, gdje je veliki dio plemstva uz to bio protestantske vjeroispovijesti i na rubu pobune protiv izrazito katoličke politike isključivosti Habsburgovaca. Na taj način financijska ovisnost cara o čimbenicima koji su praktično bili van njegove kontrole dovelo je do sve veće akumulacije duga, posebno prema vjerovnicima kao što je bio “dvorski Židov”, Samuel Oppenheimer, od kojeg je država krajem osamdesetih i devedesetih godina 17. stoljeća financirala gotovo sve vojne aktivnosti.

Ono što je ipak od svega bilo pozitivno predstavljao je pomak u vojnoj organizaciji. Početkom 17. stoljeću bila je raširena pojava da vladari nemaju stajaću vojsku koju će po potrebi slati na bojišnicu, nego da to čine preko posrednika, tzv. poduzetnika (eng. entrepeneurs) obično vrlo imućnih i utjecajnih ljudi koji su iz svog džepa financirali plaćeničke vojske. Dakako, uvjet je bio da takvim vojskama sami budu i zapovjednici, da imaju pravo ugrabiti veliki dio ratnog plijena te da im se zajamče određeni plemićki naslovi i posjedi. Za primjer je ovdje više nego indikativno spomenuti jednog Wallensteina, koji se od skromnog pukovnika uzdigao na položaj generalisimussa carske vojske i vlasnika velikih zemljišnih posjeda konfisciranih od pobunjenih čeških plemića, koje je, na početku Tridesetogodišnjeg rata, jeftino otkupio po enormno niskim cijenama. Isto tako, čega je Wallenstein također očiti primjer, takvi su ljudi bili i veliki rizik za poslodavce, ukoliko bi postali previše neovisni i moćni, zbog čega je i uklonjen pod okriljem noći. Takav sustav se od sredine 17. stoljeća polako mijenjao.

Po uzoru na Francusku, koja je pod vlašću dvojice kardinala, Richelieu za vrijeme gotovo inertnog Louisa XIII. i Mazarina za malodobnosti Louisa XIV., polako ali sigurno gradila jaku stajaću vojsku, manje i veće europske države nastojale su stvoriti slične kontigente. Iako to nije bilo moguće posve kopirati u carstvu, Habsburgovci su pokušavali stvoriti sustav kojim su mogli na najbrži način popuniti svoje vojne redove kad su za to imali potrebe. Sustav vojske carstva (Reichsarmee), novačenje na razini carstva koje se vršilo pod nadzorom oblasnih njemačkih vladara (iz svakog okruga odnosno teritorijalne jedinice dolazio je određen broj novaka) i carske vojske (Kaiserlichen Armee), postrojbe okupljene unutar nasljednih zemalja, bio je daleko od savršenog i moglo ga je bilo kad zakočiti nezadovoljstvo bilo plemića u Koruškoj ili Kranjskoj, na primjer, ili nekog od njemačkih kneževa.

Međutim, njegovo donekle uspješno funkcioniranje u kriznim vremenima moglo se zahvaliti organizaciji na čijem se vrhu nalazilo Dvorsko ratno vijeće u Beču, kojim je dvanaest godina (1668.-1680.) upravljao feldmaršal Monteccuccoli, pobjednik nad Turcima kod Sv. Gottharda. Grof Raimundo Monteccuccoli (1609.-1680.), vojnik ogromnog životnog i vojničkog iskustva, sudionik više ratova, proslavljen i poznat po cijeloj Europi ne samo po svojoj vojničkoj slavi, nego i reputaciji pisca i teoretičara ratne vještine, inzistirao je na potrebi postojanja stajaće vojske kao temelja stabilnosti države. Jednaku pozornost posvećivao je i financijama, pa je ostao poznat i po izreci da je za rat nužan “novac, novac i još novca”.

Leopoldov izbor suradnika i savjetnika ipak se, samo u rijetkim slučajevima temeljio na osobnim kvalitetama. Leopold je radije birao sebi bliske ljude iz obitelji s dugom tradicijom odanosti Habsburgovcima, kao i isusovce, što nimalo ne čudi s obzirom na svoje obrazovanje iz mladosti koje su mu oni pružili. Od 1661. do 1682. dužnost kancelara i Hofmeistera, najvažnijeg čovjeka na dvoru, obavljao je Johann Lamberg (1608.-1682.). Ferdinand Harrach (1637.–1706.) imao je naslov predstojnika carskih staja, titula nominalnog karaktera, ali velikog ugleda.

Napokon, bio je tu i Herman Badenski (1628.-1691.), ujak kasnije proslavljenog vojskovođe Ludwiga Badenskog, koji je naslijedio Monteccuccolija na mjestu predsjednika Dvorskog ratnog vijeća i kojem je Caprara slao izvještaje iz Istanbula prije nego što su bili predstavljeni Leopoldu. Većinom su to bili ljudi koji su dolazili iz katoličkih plemićkih obitelji, strogo konzervativnih shvaćanja, s velikim utjecajem na cara koji su održavali dugi niz godina. Leopold se vrlo teško odricao starih prijatelja kao savjetnika, čak i kad je bilo očito da nisu dorasli toj zadaći.

Od 1680. godine još jedna osoba pojavila se na Leopoldovu dvoru, koja će uskoro postati vrlo blizak carski savjetnik od povjerenja – kapucinski redovnik Marko iz Avijana, uz čije ime su se već tada vezale priče o izvedenim čudima i gorljivi govori o opasnosti koji su Turci predstavljali za kršćanstvo. Činjenica da je Marka iz Francuske, gdje je je bio na misiji 1681., protjerao Louis XIV., samo je povećala njegov ugled istočno od Rajne.

 

Najsretniji Leopoldov izbor zasigurno je bio onaj vrhovnog zapovjednika vojske, kratko prije početka turskih nevolja po Beč i cijelu Monarhiju. Karlo Lotarinški (1643.-1690.), suprug Leopoldove sestre Eleonore, bio je lotarinški vojvoda u egzilu od kad su Francuzi okupirali Lotaringiju. Skroman i neugledne pojave, kako ga je opisao poljski kralj Jan Sobjeski, Karlo je imao dug kukast nos i lice izbrazdano ožiljcima od boginja koje je prebolio u mladosti. Cijelom svojom pojavom odavao je dojam ratnika, koji je on u to vrijeme svojim sudjelovanjem u ratovima protiv Francuske i Turaka već bio dokazao. Kao takav bio je poštovan među vojničkim redovima te je bio osoba koja je znala nadahnuti i potaknuti ljude na borbu, upravo onakva kakvu je Leopold trebao u tom pogibeljnom trenutku.

 

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
• Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
• Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
• Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
• Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
• Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
• Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
• Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
• Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
• Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
• Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)