Švedska je u godinama nakon Tridesetogodišnjeg rata slovila za jednu od najvećih europskih sila. Takav status garantirala joj je vojska koju je izgradio kralj inovator i reformator Gustav II. Adolf (1594.-1632.) te teritorijalni dobici kojima je stekla uporišta na europskom kontinentu (zapadnu Pomeraniju, Kareliju, Ingriju, Livoniju,  veliki dio današnje Finske). Međutim, švedska dominacija i snaga kopnjeli su zbog brojnih ratova koje je vodila tijekom pedesetih i šezdesetih godina 17. stoljeća protiv svojih susjeda Brandenburga, Poljske, Danske i Rusije. Jedino je neutralnost mogla spriječiti daljne švedsko opadanje i upravo je to postignuto za vladavine Karla XI. (1660. – 1697.). Ovaj vladar je obnovio narušeni kraljevski autoritet, posvetivši pozornost unutarnjoj obnovi i držeći se podalje od ratnih sukoba u susjedstvu. Snažna i stabilna uprava tako je nakon njegove smrti prešla u ruke njegovog petnaestogodišnjeg sina, Karla XII. (1697. – 1718.)

Ipak, Švedska svoju neutralnost nije mogla dugo sačuvati, što zbog novih međunarodnih političkih okolnosti, što zbog naravi mladog kralja. Stvarala se nova koalicija protiv Švedske od strane susjeda koji su smatrali da im je pružena izvrsna prilika da iskoriste mladost i neiskustvo njezinog  vladara kako bi joj oteli teritorije koje su smatrali svojim. Danska, koja je zadavala od ranije velike muke Karlovim prethodnicima prisvajajući južne dijelove Švedske, držala je i dalje Norvešku te osporavala švedsku vlast u vojvodstvima Schleswig i Holstein, no zbog sukoba s njemačkim kneževima na jugu bila je znantno oslabljena i nije predstavljala opasnost  kao nekada. Slično je bilo i s Brandenburgom: izbornika je više brinula situacija na zapadu i francuska prijetnja Carstvu.  Tih godina sve napore ulagao je u dobivanje kraljevske krune od cara Leopolda, dok je pitanje Pomeranije ostavljeno za neko drugo vrijeme. S druge strane, od Poljske i Rusije dolazila je stvarna i izravna prijetnja.  Poljska, koja donedavno Švedskoj nije predstavljala problem, zaokupljena borbama s Turcima na svojim južnim granicama te sve većoj anarhiji i samovolji plemstva, 1697. godine dobila je novog kralja, saskog vojvodu izbornika Friedricha Augusta II. Jakog (1670. – 1733.), ne previše nadarenog vojskovođu, ali energičnog i odlučnog čovjeka koji je namjeravao dotad izbornu kraljevinu (Poljsko-Litavska Unija) učiniti nasljednom monarhijom te ju proširiti na račun Švedske. Glavnog saveznika našao je u također mladom ruskom caru Petru I. (1672. – 1725.), koji je na prijestolje stupio samo dvije godine ranije. Petar se upravo vratio sa svog putovanja Europom, odakle je ponio sa sobom iskustva na osnovu kojih je namjeravao provesti temeljitu reorganizaciju ruske države i vojske. Car je podržao Friedrichov izbor poslavši vojsku na poljsku granicu za vrijeme izbora, a u listopadu 1699. potpisao je i ugovor o savezu protiv Karla XII., kojem se pridružila i Danska. Znakovito, bio je to čin kojim je Rusija izašla iz stoljetne diplomatske, pa i društveno – tehnološke izolacije.

Petrov motiv za rat bila je nada da će uspjeti povratiti Ingriju i područje oko Neve koje je Rusija izgubila još 1617. godine. Želio je Rusiji otvoriti, preko pristupa Baltiku, “prozor na Zapad”. Prema floti koju je ondje namjeravao izgraditi ona koju je stvorio na Donu nekoliko godina ranije kako bi Turcima uzeo Azov činila bi se kao dječja igra. Od rane mladosti Petra je zanimala tehnika, brodogradnja, vojska. Pod strogim nadzorom svoje starije sestre Sofije, koju su kao regenticu 1682. na vlast postavili strijelci, “ruski pretorijanci”, nakon što su pobili mnoge članove carske obitelji, Petar je provodio vrijeme u stvaranju vlastitih minijaturnih pukovnija, koje je uvježbavao i obučavao. Čim se oslobodio krutog Sofijinog zagrljaja, protjeravši je u samostan 1689., mladi car bacio se na ostvarivanje svojih zamisli. Prvo je poduzeo svoju veliku turneju po Europi da bi pri povratku doveo u Rusiju zapadnoeuropske stručnjake, pomorce, inžinjere, liječnike i dr. Ovo je izazvalo revolt i pobunu strijelaca, pa je Petar odlučio zauvijek se riješiti tih buntovnika. Pobuna je u krvi ugušena, sudionici smaknuti ili protjerani u Sibir, a postrojba raspuštena.

Petrove reforme započele su s vojskom. Ruska vojska je već ranijih desetljeća prihvatila neke od dostignuća zapadnoeuropskih vojski, pa je u njezinim redovima bilo i plaćenika iz tih zemalja, no ono što je nedostajalo bio je djelotvoran časnički kadar, čvrst lanac zapovijedanja i disciplina. Kao najnepouzdanije postrojbe pokazale su se one koje su smatrane najboljima, strijelci, iako su odavno izgubili vojni ugled kakav su ranije uživali. Veliki dio pješaštva činile su strane pukovnije, oko 80 000 vojnika koje je podigao Petrov otac, car Aleksej. Ono što će kasnije postati nukleus Petrove modernizirane vojske, poteshnyi (rus. poteshno – zabava) bile su njegove postrojbe pješaka koje je stvorio još za vladavine svoje sestre Sofije i koje su mu pomogle da spriječi njezin državni udar 1689. U organiziranju ovih ranih pukovnija Petru je od posebne pomoći bio Škot, Patrick Gordon, general koji je 1698. porazio strijelce. Dvije poteshnyi pukovnije Petar je 1695. preimenovao u gardijske pukovnije Preobraženski i Semenovski, koji će se 1700. boriti i u bitki kod Narve, njih gotovo tri tisuće, ponovljenom napadu na Narvu 1704. i bitki kod Poltave 1709., a od 1721. nose naziv Carska Garda s imenom Aleksandra Nevskog na svojim zastavama. Do kraja 1699. formirano je 29 novih pješačkih kao i dvije dragunske pukovnije, pa je ruska vojska brojala ukupno oko 32 000 vojnika. Ruska konjica prije cara Petra sastojali su se od odreda zvanih stolniki  i stryapchie, koje su činili članovi nižeg plemstva. Ono višeg ranga, boljari, zapovijedali su konjičkim odredima plemstva. 1681. Rusko carstvo imalo je preko 10 0000 konjanika čiji je broj povećavan od 1699. godine, kad je car naredio osnivanje novih, dragunskih pukovnija, po uzoru na one zapadnoeuropske, koje su obučavali stranci (Goltz i Schnewentz, po kojima su pukovnije dobile ime). Njihov će broj značajno porasti nakon 1700. i, budući da se car nadao dragunima doskočiti švedskoj ratnoj taktici, koristio ih je u bitkama organizirane u veće odrede, tako da su do bitke kod Poltave 1709. ruski draguni bili među najiskusnijima u Europi. Odredi lake konjice, husara i kozaka, korišteni su samo za prepade i upade na nezaštićeni neprijateljski teritorij; nisu se borili u otvorenim bitkama jer car nikad nije smatrao da mogu niti blizu doseći kvalitetu njegovih draguna. Modernizaciju ruskog topništva nadgledao je još jedan Škot, grof James William Bruce, koji je stvorio prve topničke pukove i standardizirao kalibre. Otvorene su i brojne topničke škole. U isto vrijeme, Petar je radio i na organizaciji zapovjednog lanca: General Kommissar bio je zadužen za administraciju, General Proviant nadgledao je opskrbu, dok je General-Feldtseikhmeister zapovijedao topništvom. Ipak, nakon neuspjeha kod Narve Petar je morao razmišljati o novim reformama kojim bi poboljšao djelotvornost svoje novostvorene vojske.

Za razliku od Petra, koji je morao iz osnova mijenjati i poboljšavati gotovo sve u svojoj zemlji, a ponajviše vojsku, Karlo XII. je naslijedio uređen i učinkovit sustav koji je brižljivo za života gradio njegov otac. Vojska je uživala ugled u cijeloj Europi kao jedna od najsmjelijih i najhrabrijih, pripremljena na najgore uvjete i teškoće, nadahnuta luteranskom pobožnošću koju je i sam Karlo XII. nastavio njegovati. Po njegovim riječima, ostao je neženja jer je “bio oženjen vojskom” i njoj je posvećivao svu svoju pozornost. Sustav kojim je Švedska popunjavala redove svog pješaštva, Indellningsverk (dodjela, podjela), činili su farmeri koji su u mirnodopsko vrijeme obrađivali zemlju, dok su u vrijeme rata unovačeni. Na taj način Švedska je imala na raspolaganju 40 000 pješaka, koji su financirani i opskrbljivani od strane pokrajine iz koje su dolazili (sličan je sustav nešto kasnije ustrojen u Pruskoj, a postojao je u Carstvu od ranije). 50 ljudi činilo je Korporalskop, a tri takva sačinjavali su satniju (Kompani). Bataljun (Bataljon) brojao je četiri satnije, ukupno 600 vojnika. Dio švedskih vojnika i dalje je koristio koplja, dok je većina bila opremljena mušketama s kremenom. Na bojnom polju bataljuni su bili formirani u četiri reda, s kopljanicima u sredini. Nakon ispaljene salve, pješaci su s bajunetima i kppljima jurišali na neprijatelja. Na osnovu sustava dodjele financirana je i konjica, koju su činili uglavnom draguni: konjička pukovnija je imala 500 ljudi (povećana na 1060 za vrijeme rata s Rusijom), podijeljena u dva eskadrona.

Rat je započeo Augustovim upadom u Livoniju u veljači 1700. i danskim u Holstein. Međutim, saveznici se nisu nadali brzom i energičnom odgovoru mladog švedskog kralja. Početkom ljeta švedska flota zaprijetila je samom Kopenhagenu i prisilila danskog kralja Friedricha IV. na primirje, potpisano u Travendalu u kolovozu, uz posredovanje Nizozemske i Engleske. Ove dvije zemlje nastojale su Švedsku izvući iz ratnih sukoba kako bi im pružila podršku u ratu koji se spremao protiv Louisa XIV., pa su držale njezinu stranu i čak opskrbile Karla XII. flotom koja je prekinula dansku ugrozu. Nakon toga, švedski kralj okrenuo se prema Livoniji, odakle se saski izbornik i poljski kralj brzo povukao, te Ingriji i Estoniji, koju je tijekom ljeta napao car Petar. Rusi su opsjedali švedsku luku na Baltiku, Narvu, dok su Kozaci opustošili njezinu okolicu. Zahvaljujući ratnom planu maršala Carla Gustava Rehnskiölda malobrojnija švedska vojska je 30. studenog 1700. nanijela težak poraz ruskoj  i spasila važnu luku. Zavladalo je tako veliko oduševljenje i ohrabrenje ovim početnim uspjehom da se planirala zimska vojna kojoj bi cilj bio Moskva i kojom bi se, s jedne strane, cara Petra izbacilo iz igre kao opasnog protivnika, a s druge, omogućilo da se pozornost usmjeri na Augusta i njegovu vojsku.

Debakl kod Narve Petar je pripisao neiskustvu tek stvorenih pukovnija i  nedostatku veterana. Nekoliko visokih časnika, stranaca, stradalo je  nakon bitke od ruke bijesnih Rusa koji su bili u uvjerenju da su ovi krivi za poraz. Budući da je Karlo XII. odustao od napada na Rusiju te napao Poljsku početkom 1701. godine, Petar je dobio priliku da obnovi i reorganizira svoju vojsku. Njegova vojska se nastavila boriti protiv Šveđana, no vidljivog poboljšanja nije bilo ni do kraja naredne godine. 19. srpnja Rehnskiöld i Karlo su prešli Dvinu, no do izravnog sukoba s poljskim kraljem nije došlo do ljeta 1702. kad su potukli Augustovu sasko-poljsku vojsku kod Kliszowa, nakon čega se ovaj brzo povukao u Sasku. Potaknut od poljskog plemstva nezadovoljnih politikom, ali i samim izborom Friedricha Augusta za kralja, Karlo XII. odlučio je iskoristiti njegov odlazak iz zemlje kako bi ga svrgnuo i time mu znatno oslabio položaj. Kao idealne kandidate vidio je nekog iz obitelji Leszczynski, Augustove protivnike koji su bili  imali pod kontrolom poljsku vojsku, pa je 1704. novi poljski kralj postao Stanislav Leszczynski.

Osiguravši Poljsku, Karlo je imao dvije godine predaha od rata. Rusi su se ponovno pokrenuli 1706., no njihova nazočnost u Poljskoj je bila neodrživa i brzo su se odatle povukli. Rehnskiöld je pobjedom nad saskim izbornikom ko Fraustadta (Wschowa) 13. veljače razbio Augustove nade da će povratiti Poljsku, za što je pobjednički general nagrađen titulom grofa i feldmaršala. Ipak, Karlo je razmišljao o upadu u Sasku, jer je samo tako mogao osigurati da se August službeno odrekne poljske krune, što bi značilo na upad teritorija Carstva, na što ne bi blagonaklono gledali carevi saveznici, Engleska i Nizozemska, u ratu koji se u tom trenutku vodio protiv Francuske. Njegovu odluku da to ipak učini preduhitrio je obrat događaja u njegovu korist. Iz straha od invazije, August se odrekao titule kralja Poljske i priznao Leszcyznskog, što je potvrđeno ugovorom u Altranstädtu 24. rujna 1706. godine.

Obnova rata protiv Rusije trebala je značiti povrat teritorija u Livoniji i Ingriji koji su Rusi u međuvremenu zauzeli. Karlo XII. smatrao je da će Ruse poraziti jedino ako postupi kako je učinio s Danskom, zaprijetiti prijestolnici. Dok je švedski kralj planirao marš na Moskvu, Petar je odlučio okupiti svoje snage, sad već puno bogatije iskustvom od onih kod Narve osam godina ranije, te čekati da ga Šveđani napadnu prvi, na terenu i pod uvjetima koje sam bude izabrao. To je značilo ne samo uzmak ruske vojske u unutrašnjost, već i pustošenje svega (taktika spaljene zemlje, koja je toliko puta u povijesti spasila Ruse od strane invazije)  što ostavljaju za sobom. Ruskim snagama u Poljskoj zapovijedao je princ Menšikov, kojem je povjerena sprovedba ove taktike. Kod Holowczyna, na rijeci Vabich, Rusi su zastali kod mosta i 14. srpnja u prvom pokušaju da zaustave Karla i spriječe ga da zauzme put prema Smolensku. Šveđani su izborili pobjedu, ali uz dosta gubitaka koji su im onemogućili daljnje napredovanje, pa je Karlo morao čekati pojačanje s generalom Lewenhauptom iz Ingrije. General je bio zadržan i kralj je odlučio da ne može čekati. Dok je on nastavio kretanje na jug, Menšikov i car Petar iskoristili su priliku te napali Lewenhaupta kod Lesnaje u listopadu. Švedski general je poražen, izgubivši oko 500 vojnika, naredio povlačenje, prateći kralja koji se odlučio povući kod Kozaka, s čijim je hetmanom Mazepom, pobunjenikom protiv ruske vlasti, još ranije dogovarao savez. Mazepa ga pod ovakvim okolnostima nije ljubazno dočekao, no nije imao izbora. Odavde je švedski kralj uspostavio kontakte s Turcima i Tatarima, na koje je računao da Petru s leđa otežaju operacije u Poljskoj. Odnos snaga bio je u korist Rusa, koji, osim što su imali 50 000 vojnika naspram švedskih 38 000, bili utvrđeni iza linije Dvina – Dnjepar. Zima 1708.-1709. bila je iznimno oštra i nemilosrdna, zapravo jedna od najgorih zapamćenih u europskoj povijesti, što je na svojoj koži osjetila i švedska vojska. Proljeće sljedeće godine dočekali su smanjeni za nekoliko tisuća ljudi koje je pokosila smrt. Petar je želio Karla izolirati u Ukrajini, pa se utvrdio u dva najbliža ruska grada, Vepriku i Poltavi. Odatle je poduzimao upade na Karlove položaje u prosincu sve dok švedski kralj, da to zaustavi, nije napao Veprik. Grad se nakon ponovljenih napada pristao predati tek 7. siječnja. Švedsku vojsku ta mala utvrda stajala je života brojnih ljudi, a u njezinoj opsadi ranjen je i sam Rehnskiöld.

Početkom ožujka Karlo je još uvijek očekivao prijeko potrebno pojačanje iz Poljske. Okupio je svoju vojsku u blizini Poltave, pripremajući opsadu tog grada, dok je s druge strane rijeke Vorskle stajao Menšikov sa svojim ljudima. Pojačenje Karlu nije stiglo ni početkom ljeta, a opsada Poltave nije se makla s mrtve točke. Da stvari još budu gore, Karla je prilikom posjeta taboru na Vorskli 17. lipnja hitac iz muškete pogodio u nogu. Kralj je preživio groznicu, no bio je praktički imobiliziran te je  pismenim putem slao naredbe svojim generalima. Njegova odsutnost u odlučujućem sudaru s Rusima bit će od višestrukog značaja za moral švedske vojske i ishod predstojeće bitke. U međuvremenu, car Petar pronašao je pogodno mjesto za prijelaz preko rijeke, sjeverno od položaja neprijatelja koji ga nije u tom naumu niti pokušao spriječiti. Rusi su uspjeli cijelu vojsku prebaciti preko Vorskle i utvrditi se na njezinoj zapadnoj obali.

Svoj su položaj okružili bastionima, barikadama i zemljanim nasipima, dok je dio vojske postavljen zapadnije, zaštićen rječicom Ivančicom. U utvrđenom taboru 27. lipnja bilo je 25 500 vojnika te 73 topa.  Nasuprot njima, Karlo je rasporedio svojih 8 200 pješaka pod Rehnskiöldom i Lewenshauptom sjeverno od Poltave i više od 7 000 konjanika zapadnije, uz naselje Ribci. Šveđanima je desni bok u duljini od 4 kilmetra pokrivala šuma Jakovetski, sjeverno od Poltave, koja je još uvijek bila pod opsadom, a opremu i topove u pozadini čuvao je određen broj konjanika, među njima i Kozaci. Nešto konjice čuvalo je položaj između Jakovetskog i Vorskle, a Karlo XII. smjestio se na uzvini zapadno od Poltave, na južnom rubu šume.

Iako nije mogao osobno sudjelovati u napadu, jer je zbog rane nošen u nosilima pred početak bitke, plan švedskog kralja izgledao je vrlo slično onima koje je sastavljao kad je osobno vodio svoju vojsku. Karlo je smatrao da će i bez njegovog vodstva švedsko pješaštvo bez problema svladati prepreke do utvrđenog ruskog tabora, silinom juriša izbaciti ga s utvrđenog položaja, a zatim uz pomoć draguna i bočnog napada presjeći neprijatelju odstupnicu i uništiti ga. To mu je uspjelo kod Narve, no okolnosti, pa i sam neprijatelj, nisu bili ni približno isti kao tada. Nakon dugog okupljanja vojske, Šveđani su napali ruske položaje u rano jutro 28. lipnja, 18 bataljuna posloženih u četiri kolone i podržani topovima. Pošto su uspjeli savladati prva tri reda ruskih opkopa, zapeli su na četvrtom, gdje su bili postavljeni topovi i Menšikov s konjicom. Lewenhaupt je naredio ljudima da zastanu i pozvao konjicu, te je uslijedio sudar 8 000 konjanika s obje strane usred dima topova između dvije vojske koje su se borile oko opkopa, jedni da ih savladaju, drugi da ih održe. Menšikov se po carevoj zapovijedi nevoljko povukao, a za njim je pojurila švedska konjica praćena i ostatkom pješaštva. Uz teške gubitke Lewenhaupt se probio kroz ruske obrambene opkope i približio samoj utvrdi s namjerom da ju napadne, kad mu je stigao Rehnskiöld poziv da ga sačeka s ostatkom pješaštva i konjice kako bi koordinirano napali neprijatelja. Međutim, Rusi su uočili da je veliki dio švedske vojske ostao među redutama, pokušavajući se pridružiti odredima koji su već bili nadomak utvrde, te su ih napali, povrativši položaje koje su bili netom prije izgubili, nanijevši teške gubitke Šveđanima, koji su u tom napadu izgubili preko tisuću vojnika. Izginuli su brojni časnici, što je izazvalo kaos i paniku među švedskim redovima. Uskoro su okruženi i oko devet sati ujutro, prije nego što je prava borba oko utvrde i započela, Rusi su zarobili trećinu Karlovog pješaštva.

Obaviješten o ovim događajima, car Petar odlučio je preuzeti inicijativu i zauzeo položaje ispred utvrde, spreman za napad. Karlo, koji se pridružio Rehnskiöldu, ugledavši postrojen ruski bojni red, ozbiljno se zabrinuo da bi njegova duljina lako mogla dovesti do toga da mu vojska bude okružena i odsječena od prtljage i topova južno od njihova položaja. Zbog toga je dao nalog da se vojska povuče prema jugu, na položaje odakle je i krenuo njihov napad. Petar ih je pratio. Budući da su stigli do samih rubova šume, nije bilo drugog izlaza za Šveđane osim borbe. Pod teškom vatrom ruskih topova, koji su kosili red za redom njihovog pješaštva, Šveđani su se približavali Rusima. Jedva da je do sudara između dvije vojske i došlo, jer su se Karlovi redovi, prorijeđeni od ruskih projektila, počeli raspadati i nestajati. Na udaljenosti od 40 metara smrtonosni ruski salvo pokosio je i one ostatke vojske koja je još održavala formaciju. Ipak, uspjeli su se održati i zabiti u središte ruske formacije, koja je začudo počela popuštati i povlačiti se. Šveđani su napredovali, ali njihov smanjen broj prijetio je da ih brojčana nadmoć Rusa proguta i okruži. Švedska konjica pokušala je olakšati pritisak na jednom od njihovih bokova , no to je završilo samo neuspjehom i brzim povlačenjem. Lewenhaupt je mogao samo užasnuto promatrati kako se njegovi odredi tope u neprijateljskom okruženju.

Do 11 sati prije podneva švedska vojska bila je u rasulu kojem Karlo, još uvijek u svojim nosilima, nije bio u mogućnosti  svjedočiti zbog gustog dima koji mu je zaklanjao pogled. Pješaštvo je bilo posve uništeno, a konjica dezorijentirana i u bijegu pred Menšikovim dragunima. Preživjeli, prateći kralja, pred čijim je očima tijekom bitke bilo ubijeno preko 20 ljudi koji su ga nosili, povlačili su se na jug. Ruska konjica i Kozaci nastavili su progoniti neprijatelja, zarobivši veliki broj švedskih časnika, generala, među kojima je bio i Rehnskiöld. Bitka kod Poltave stajala je Karla XII. 6 900 mrtvih i 2 800 zarobljenih, a Petra 1345 mrtvih i oko 3 000 ranjenih. Preostalim Šveđanima jedini spad je bio prijelaz na osmanski teritorij preko Dnjepra ili na Krim. Kako nije bilo dovoljno brodova niti materijala da se izgrade novi, rijeku je prešao samo kralj s vojnom pratnjom od 300 ljudi, nekoliko generala i plemića. Za ono što je ostalo od vojske Karlo je zadužio Lewenhaupta. Strah od progona obistinio se 1. srpnja, kad su Lewenhaupta izvijestili da su Rusi blizu. General je bio svjestan da o borbi nema ni govora i da je jedina razumna solucija predaja. 20 000 švedskih vojnika postali su ratni zarobljenici koji će biti oslobođeni tek po završetku rata 1721. godine.

Nedugo nakon toga,  car Petar je maknuo švedskog kandidata Leszczynskog i vratio na poljsko prijestolje Friedricha Augusta. Karlo se sklonio u Osmanskom Carstvu, gdje je vrlo brzo postao jedva nešto više od zarobljenika. Odbijao je ponude Engleza da ga brodom vrate u domovinu, nadajući se da će se ondje jednog dana uspjeti stići preko Poljske. Bez svog kralja, Švedska se našla u problemima daleko većim nego na početku rata. Poljska i Rusija, čak i Norveška, otkidale su joj teritorije u Poljskoj i na Baltiku, a u rat se ponovno uključila Danska. Gubitak Pomeranije srušilo je Karlove iluzije da preko nje dovede pojačanje u Poljsku.

Iako nije bio fizički prisutan u zemlji, švedski kralj bio je ne samo upoznat s događajima u zemlji nego je i preko posebnog vijeća u velikoj mjeri njima i upravljao. Pokušavao je stvoriti nove saveze protiv Rusije, posebno s Pruskom, ali isto tako i podsticao Visoku Portu na rat. To je uskoro počelo smetati državnom vrhu Osmanskog Carstva i Karlu je dano do znanja da je svoja “tri dana” gostovanja iskoristio. Neki od visokih osmanskih dužnosnika pregovarali su s Augustom o tome da ga predaju kao taoca; zlosretnom švedskom kralju bilo je krajnje vrijeme da se vrati doma. Dobivši dopuštenje da putuje preko carskog teritorija, Karlo XII. vratio se u Švedsku u studenom 1714. godine. Samo nekoliko mjeseci poslije Pruska i Hannover ušle su u rat kao saveznici Rusije, zainteresirani za švedske teritorije u Njemačkoj. Da bi se održao i obnovio vojsku, Karlo je morao provesti brojne ekonomske i administrativne reforme te uvesti nove poreze. Do 1718. bio je ponovno  spreman nositi se s neprijateljskom koalicijom. Poduzeo je vojnu kojom je namjeravao povratiti teritorije u južnoj Norveškoj, no prilikom opsade utvrde Frederiksten 30. studenog 1718. Karlo XII. stradao je od zalutalog metka. Do danas nije sa sigurnošću utvrđeno da li se doista radilo o slučajnosti ili je Karla ubio netko od Šveđana koji je želio vidjeti smjenu na prijestolju.

Kako bilo, Karlovi nasljednici, sestra Ulrika Eleonora i njezin muž Firedrich od Hessea, kralj od 1720., nastavili su njegovu politiku traženja saveznika protiv Rusije. No, kako je većina zapadnoeuropskih sila, osobito Engleska, bilo zainteresirano za mir između Švedske i njezinih baltičkih susjeda, to  nije urodilo nikakvim plodom. Švedska se morala zadovoljiti mirom i to takvim koji joj oduzima status velike sile. Ugovorima u Fredriksborgu i Stockholmu 1719.-1720. Hannover je, uz potporu Francuske, osigurao svoja dobitke, a u Nystadu, 11. prosinca 1721. okončan je Veliki sjeverni rat. Švedska je povratila Finsku i dio Karelije, no Livonija, Ingrija i Estonija pripali su Rusiji. Tako je dovršeno poglavlje o gotovo stoljetnoj dominaciji Švedske u vojnom i ekonomskom smislu nad svojim susjedima i karijeri europske sile, pod vladavinom jednog od njezinih najvećih vladara, koji će uskoro biti prozvan Aleksandrom sjevera. Bez obzira što je Karlo XII. bio nesumnjivo jedan od velikih genija vojnog umijeća, nedostajalo mu je državničke i diplomatske mudrosti (ili možda sreće) kojima bi osigurao da njegova Švedska nastavi biti gospodarom tog sjevera.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Derek Mckay, The Rise of the Great Powers (New York, 1983)
• J. O. Lindsey, The New Cambridge modern history, vol VII, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
• J.S. Bromley, The New Cambridge modern history, vol VI, (Cambridge University Press, Cambridge, 1970)
• Angus Konstam, Peter the Great’s Army, Osprey MAA 260 (London, 1993)
• Angus Konstam, Poltava 1709, Osprey CAM 34 (London, 1994)