Friedrich Schiller zapisao je u svojoj povijesti Tridesetogodišnjeg rata kako se kod Breitenfelda odlučivalo koji će od suprotstavljenih vojskovođa – švedski kralj Gustav Adolf i general Katoličke lige, grof Tilly – iz nje izaći kao pobjednik ili s neizbrisivom mrljom u inače briljantnoj karijeri. Ako je to doista vrijedilo za tu bitku, onda je ona koja je slijedila, kod Lützena, odlučivala sudbinu dvije države, dvije sile, a posljednje stadije bitke mogao je odlučiti jedan general koji je kasnio.

General Heinrich Gottfried, grof od Pappenheima.

Pappenheim je rođen 1594. u obitelji bavarskog protestantskog plemstva. Otac mu je umro kad je imao šest godina, pa se njegova majka udala za grofa Herberstoffa, koji mu je otad bio skrbnik. Mladost je proveo u studijima na sveučilištima Erfurt i Tubingen, nakon čega je putovao Europom, posjetivši Francusku, Španjolsku, Italiju i Nizozemsku. Po prelasku na rimokatoličku vjeru 1616. dobio je od cara Ferdinanda II. visoko činovničko mjesto na dvoru, no kako ga je od toga više zanimala vojnička karijera uskoro se našao u poljskoj vojsci u ratu protv Rusije, gdje je stekao svoja prva ratna iskustva. Nakon povratka priključio se carskoj vojsci te sudjelovao u bitki kod Bijele Gore 8. studenog 1620. Češki protestantski staleži podigli su se na ustanak dvije godine ranije i izabrali za svog kralja falačkog vojvodu Friedricha. Bavarski vojvoda Maximilian I. (1573. – 1651.), koji je osnovao savez njemačkih katoličkih zemalja 1609. pod nazivom Katolička liga, kao odgovor na osnivanje Protestantske unije, stavio je Ferdinandu na raspolaganje vojsku toga saveza. Njome je zapovijedao prekaljeni veteran mnogih bitaka, Johann Tserclaes, grof Tilly (1559. – 1632.), kojem je uspjelo poraziti pobunjeničku vojsku i prisiliti Češku na pokornost. Pappenheim se u ovoj bitki borio kao pukovnik na čelu konjičke pukovnije, zadobivši toliko rana da su ga tek nakon bitke na bojnom polju polumrtvog pronašli njegovi ljudi. Car ga je zbog zasluga nagradio titulom viteza, a od 1622. na čelu kirasirske pukovnije borio se u Njemačkoj te Italiji, gdje se istaknuo brojnim pobjedama i stekao ugled sposobnog i okretnog zapovjednika.

Kao takav dobio je uskoro i svoju prvu pravu komandu. 1625. godine izbio je ustanak seljaka u Gornjoj Austriji, nezadovoljnih carevom rekatolizacijom (dotad je većina stanovnika ovih krajeva pripadala evangelicima) i visokim porezima; bavarski vojvoda ga šalje s vojskom od 8 000 ljudi da uguši pobunu. Iako je bio suočen s gotovo trostruko jačim neprijateljem, Pappenheim je lukavim manevrima i varkama uspio nekoliko puta potući ustaničku vojsku. Najteži poraz nanio im je 4. studenog 1626. kod Efferdinga, nakon čega je njihova snaga samo opadala, da bi se do veljače sljedeće godine pobuna posve ugasila. Ferdinand je ovaj njegov uspjeh nagradio titulom feldmaršala.

U međuvremenu je Danska ušla u rat na strani protestanata, pa je Tilly, skupa s generalom Albrechtom von Wallensteinom, poslan u sjevernu Njemačku s vojskom Katoličke lige. Pratio ga je Pappenheim sa svojim konjičkim odredima. Već od ovog vremena može se pratiti rastući antagonizam između dva generala. Tilly je bio stariji i iskusniji te je zato držao vrhovno zapovjedništvo, dok je Pappenheim bio mlađi, nagao i impulzivan, te se često nije slagao s odlukama svog nadređenog. Njegova priroda ga je, navodno, priječila u tome da mu car preda zapovjedništvo nad nekim većim snagama. Nakon poraza Danaca, Tilly se obračunava s protestantskim njemačkim kneževima. Okrutnost carske vojske i careva samovolja, koja kulminira izdavanjem Edikta o restituciji 1629., dokumenta kojim se oduzimaju imovinska prava protestantima koji su ih stekli nakon vjerskog mira u Augsburgu 1555. godine, ogorčila je i susjedne protestantske zemlje. Uz financijsku pomoć Francuske, švedski kralj Fustav Adolf iskrcava se u Pomeraniji s namjerom da istjera carske odrede iz Njemačke i prisili cara Ferdinanda da odustane od svoje protureformacijske politike.

Čim se doznalo da se švedski kralj iskrcao s vojskom, bavarski vojvoda Pappenheima šalje u Brandenburg kako bi pomogao španjolskom generalu Torquatu de Contiju u opsadi Stettina. Brandenburški izbornik prihvatio je ponudu švedskog kralja o savezu, pa Tilly hara njegovim posjedima tijekom 1630. i napada njegove gradove. Pappenheima zadužuje da se obračuna s vojvodom od Mecklenburga i oduzme mu Hamburg i Lübeck. Vojvoda, iznenađen brzinom kojom je Pappenheim izvodio operacije, prisiljen je odstupiti i tražiti primirje. Carski trijumf, međutim, ovdje nije dugo trajao jer je Gustav Adolf uskoro zauzeo Stettin i u znak odmazde za uništenje švedskog garnizona pobio sve preživjele branitelje, blizu 8 000 ljudi.

Gustav Adolf je bio upravo zauzeo Frankfurt i bio se opasno približio Magdeburgu, koji su od studenog 1630. opsjedali Tilly i Pappenheim. Hitno su od cara tražili pojačanje, no švedski kralj se nije pokretao jer je saski izbornik Johann Georg I. (1585. – 1656.) odbijao otvoriti švedskoj vojsci vrata svojih gradova. U opsjednutom gradu nalazio se njegov čovjek, Falkenberg, koji je uspješno odolijevao opsadi. Tilly, ne uspijevajući probiti obranu, nudio mu je velike iznose novca i titule ako mirno preda Magdeburg, no ovaj je to odbijao. Tad je u posljednjem pokušaju naredio da se obustavi topovska paljba i stvori dojam da je odustao, dok je istodobno poslao Pappenheima preko Elbe da pronađe slabu točku obrane na toj strani. U noći 20. svibnja 1631.  umorni građani, uvjereni da je opasnost prošla, predali su se snu; Pappenheim iznenada, oko 5 sati ujutro, napada na čelu tri pukovnije. Falkenberg na brzinu organizira obranu, ali je smrtno ranjen u borbi. Pappenheimu uspijeva da otvori gradska vrata i ostatak Tillyjeve vojske ulazi u Magdeburg. Uslijedila je jedna od najužasnijih epizoda ovog inače mučnog rata, višednevno pljačkanje, ubijanje, silovanje i iživljanje najgore vrste u kojima je život izgubilo, prema nekim procjenama, 30 000 ljudi. Iako je dao nalog da ranjenog Falkenberga odnesu u njegov šator, Pappenheim je jedan od glavnih odgovornih za krvoproliće i pustošenje u Magdeburgu, pored, jasno, glavnog zapovjednika Tillyja, jer su obojica mogli spriječiti ondje počinjena zlodjela.

Nesreća Magdeburga užasnula je saskog vojvodu i on je pristao na apsolutno sve uvjete švedskog kralja kako bi poštedio ostatak svoje zemlje od sličnih strahota. Tilly odlazi i Pappenheimu prepušta upravu nad Magdeburgom. Gustav Adolf, kojem su se sad pridružili i odredi saskog vojvode, prilazi Magdeburgu. Tilly nije daleko i doznavši za to, povlači se u Leipzig te poziva Pappenheima da mu se ondje pridruži kako bi zajednički napali Šveđane i Sase. Dvije vojske našle su se jedna nasuprot drugoj 7. rujna na polju ispred gradića Breitenfelda, nedaleko od Leipziga. Tilly je zauzeo povoljan položaj na povišenom terenu, postavivši ondje i svoje topništvo. Stari general odlučio se ne napasti neprijatelja, već čekati pojačanja i pustiti da on napadne prvi. Pappenheim se, međutim, s time nije slagao i tražio je da se odmah započne napad. Popustivši, Tilly je dao znak svojim topovima za paljbu, dok je Pappenheim poveo svoje kirasire u juriš na švedsko desno krilo. Iako je Tilly uspio razbiti Sase na lijevom krilu, Pappenheim predvodi sedam neuspješnih juriša na desno. Tilly mu uskoro priskače u pomoć, riskirajući vlastiti položaj, no bez rezultata. Švedski kralj koristi situaciju i razbija carske linije; Pappenheim se prvi povlači prema Leipzigu, a vrlo brzo i potpuno slomljeni Tilly, noseći na leđima težak teret prvog poraza u dugoj karijeri. Tog trenutka je i konačno došlo do razlaza između njega i Pappenheima, čiju je naglost i nesmotrenost smatrao glavnim uzrokom svojeg najvećeg neuspjeha.

Težinu poraza osjetio je i Pappenheim, pa uskoro pokušava sreću i slavu pronaći na drugoj strani. Dobiva ponudu od upraviteljice španjolske Nizozemske, Infante Isabelle, položaj u njezinojvojsci kao i red Zlatnog runa, jednog od najuglednijih plemićkih odličja onoga vremena. Ohrabren ponudom, on napušta Njemačku i kreće prema Maastrichtu. Očekuje da će mu generali španjolske vojske, Don Goncalvo de Cordova i markiz Santa Croce staviti na raspolaganje svoje odrede, no oni ga hladno dočekuju i odbijaju mu pomoći u napadu na nizozemski garnizon kod Wycha 7. kolovoza. S malobrojnim snagama Pappenheim je nekoliko puta bezuspješno jurišao na utvrdu, dok je 26 000 Španolaca stajalo po strani. Za desetosatne opsade, sam više puta ranjen, izgubio je više od 2000 ljudi. Razočaran, vraća se u Njemačku.

Pappenheim u rujnu 1632. prelazi Weser i pomaže grofu Mansfeldu da se obrani od napada švedskog generala Bannera, a zatim stiže do Wolfenbütella i prisljava vojvodu Lunenburga da odustane od opsade toga grada. Tih dana su se Wallenstein, novi vrhovni zapovjednik carskih snaga, i bavarski vojvoda Maximilian nalazili u Merseburgu te dogovarali operacije kojim bi zaustavili napredovanje Gustava Adolfa prema jugu. U travnju 1632. Tilly je, okupivši nakon Breitenfelda nove snage, pokušao spriječiti švedskog kralja da uđe u Bavarsku, ali je u bitki kod Lecha smrtno ranjen te je umro nekoliko dana kasnije. Jedina nada za cara ostao je Wallenstein, kojeg je 1630. otpustio zbog sumnji da planira državni udar, i njegova privatna vojska, koju je podigao na svojim češkim posjedima. Doznavši da je Pappenheim u blizini, pozvao ga je na na vijećanje 28. rujna. Prema Pappenheimovu savjetu, kako bi preduhitrio Gustava Adolfa i blokirao mu prilaz, Wallenstein prelazi rijeku Saale te zauzima gradove Weimar i Erfurt, dok u isto vrijeme okuplja dijelove vojske trenutno raspoređene na drugim stranama. Generalu Gallasu nalaže da se sa svojih 10 000 ljudi pokrene iz Češke te uskoro ima ukupno 40 000 vojnika nasuprot švedskim snagama od 18 000. Siguran u svoju nadmoć i uvjeren da će švedski kralj mirovati, šalje 14. studenog Pappenheima s dijelom vojske da zauzme grad Halle, a sam se s ostatkom premješta do Lützena. No, kako švedski kralj nije imao namjeru mirovati, već kreće za Wallensteinom sljedeći dan, carski general, sad sam brojčano nadjačan, šalje hitnu poruku Pappenheimu da se žurno vrati iz Hallea.

“Neprijatelj juriša na nas. Odmah ćete napustiti sve i zaputiti se ovamo s ljudima i topovima, najkasnije do ranog jutra.”

stajalo je u pismu.

Glasnik je u Halle stigao oko ponoći. Dobivši zapovijed, Pappenheim nije mogao odmah okupiti sve svoje vojnike, koji su se u potrazi za plijenom raširili po cijelom gradu. Uspio je okupiti oko 7 000 njih te odmah krenuti prema Lützenu. Stigavši na bojno polje oko podne, Pappenheim je ugledao prizor bitke koja je trajala već dobra dva sata i nije išla nimalo dobro po njegovu stranu. Ugledao je skupinu od gotovo 1000 njemačkih konjanika koji su bježali pred švedskim generalom Hornom, koji je gotovo razbio Wallensteinovo lijevo krilo. Pappenheimova pojava podigla je moral među carskom vojskom pa je uspio okupiti konjanike u bijegu i postaviti ih u bojni red. Osobno je poveo konjicu u protunapad, odlučan u namjeri da u gužvi i dimu pronađe švedskog kralja. Jurišajući bez brige za vlastitu sigurnost, general je naletio na odred švedskih mušketira. Tri metka pogodila su ga u prsa, dok je jedan topovski hitac eksplodirao odmah do njega teško mu ranivši butinu. Pao s konja te bi ga sigurno dokrajčili Šveđani da ga iz borbe nije iznio njegov trubač iz njegove kirasirske pukovnije. Još je bio pri svijesti, tvrdoglavo pokušavajući stati na noge kako bi se vratio u bitku, no od velikog gubitka krvi pao je na ruke svojih ljudi koji su ga položili u kočiju i krenuli prema Leipzigu. Umro je prije nego su uopće stigli do grada, ali ne prije nego što je doznao da je i najveći neprijatelj njegovog gospodara i njegove katoličke vjere, Gustav Adolf, također pao na bojnom polju kod Lützena.

Schiller kaže kako je u trenutku generalove smrti najveće priznanje njegova života, red Zlatnog runa, bio za njega na putu iz Madrida. Neustrašiv i smion do ludila, vojnik kojeg je je obilježilo na stotinu rana (samo četrnaest je zadobio kod Bijele gore i kod Leipziga), general cijenjen zbog spretnosti, sposobnosti i lukavosti, kojeg je i sam Gustav Adolf smatrao najvećim od svojih protivnika, postao je dijelom kolokvijalnog izraza Ich kenne meine Pappenheimer (Poznajem moje Pappenheime), kojim se željelo istaknuti osobine postojanosti i pouzdanosti. Bez obzira na trajnu mrlju koju je u povijesti iza sebe ostavio svjim ne(djelovanjem) u Magdeburgu, ove riječi bez sumnje stoje kao točan opis njegove osebujne osobnosti.

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, 2 sv. (Grimma, 1853.)
• Johann Friedrich Kepner, Thaten und Charakterzüge berühmter österreichischer Feldherren, vol I (Wien, 1808)
• Richard Brzezinski, Lützen 1632: Climax of the Thirty Years War, Osprey CAM 68 (London, 2001)
• Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)