Tridesetih godina 17. stoljeća Francuska  se uključila u Tridesetogodišnji rat (1618. -1648.) savezom sa švedskim kraljem Gustavom Adolfom, osjetivši se ugroženom od strane Habsburgovaca koji su, uklonivši dansku prijetnju (danska faza rata), postali gospodari situacije u Njemačkoj. Ugovorom se obvezala financijski podržavati švedsku vojsku, no ne i aktivno sudjelovati u njemu slanjem vojske na bojište. Nakon pogibije Gustava Adolfa 1632. i polakog povlačenja njegove vojske iz rata, kardinal Richelieu, prvi ministar Louisa XIII. i stvarni vladar Francuske, pribojavaći se da bi Habsburgovci  mogli povratiti svoju dominaciju koju su imali prije švedske intervencije, odlučio je podići uloge i umiješati se u sukobe Španjolske s Ujedinjenim Provincijama u španjolskoj Nizozemskoj. Nizozemci su od druge polovice 16. stoljeća vodili dug i bespoštedan rat za oslobođenje od španjolske uprave s promjenjivom srećom i rado su prihvatili savez s Francuskom, kojoj je ovo bio idealan način da spriječi konsolidaciju dvije habsburške grane, španjolske i austrijske, u njihovim pokušajima da ovladaju Njemačkom i završe rat u svoju korist. Od 1635. Francuska je i službeno bila u ratu, a dvije godine kasnije otvorena su i druga bojišta, jedno na sjeveru Italije, odnosno španjolskim posjedima, te uzduž Pireneja.

Francuski upad na španjolske posjede nije završio s očekivanim ishodom. Već sljedeće godine Španjolska je odgovorila invazijom na Francusku. Don Fernando Austrijski, poznat kao Cardinal Infante, guverner španjolske Nizozemske, upao je na francuski teritorij s 32 000 vojnika i zauzeo Corbie. Iako je imao slobodan put prema Parizu, morao je od toga odustati zbog nemira u Flandriji. Ricehelieu je iskoristio situaciji kako bi zauzeo Alsace i Lotaringiju do 1638., presjekavši tzv. španjolsku rutu (kojom je Italija bila povezana s španjolskom Nizozemskom) , no u Italiji je došlo do pat pozicije, gdje se Francuska morala zadovoljiti tek nazočnošću u najvažnijoj od sjevernotalijanskih državica, vojvodstvu Savoji. Događaji koji će dovesti do nagle promjene situacije bili su ustanci u Kataloniji i Portugalu 1640. godine, kao rezultat unutarnjeg nezadovoljstva u zemlji zbog teških poreza nametnutih kako bi se pokrili sve veći troškovi rata, kao i grofom Olivaresom, pandanom kardinala Richelieua koji je imao apsolutnu vlast u Španjolskoj. Ovi ustanci omogućili su Francuskoj da odustane od talijanskog bojišta, koje je ionako predstavljalo samo posredan udar po neprijatelju, već da ga napadnu izravno, preko Pireneja. Nadalje, ovakav obrat događaja vezao je ruke kralju Filipu IV. i Olivaresu u španjolskoj Nizozemskoj, pa ni Kardinal Infante, dotad uspješan u suzbijanju pobunjenika, nije mogao postići više. On je 1641. i umro u dobi od 31 godine, a po kraljevu nalogu naslijedio ga je Portugalac Francisco de Melo, markiz od Tordelaguna.

Francuska je ciljala Navarru, čija je najveća i najjača utvrda bila Fuenterrabia. Prvi napad poduzet je još 1638., kad je utvrdu s mora blokirao admiral Sourdis, dok ga je na kopnu opsjeo Henrik II., princ od Condea, sa 17 000 vojnika. Utvrda nije zauzeta i Conde je sljedeće godine napao Rousillon, no Španjolci su uspjeli i ovog puta odbiti francuski napad. Stvarni uspjeh Richelieu je  postigao tek 1641., kad je podržavši pobunjenike u Kataloniji, zauzeo Rousillon, dok je Louis XIII. proglaešn “grofom od Barcelone”. Kralj Filip više nije mogao štititi Olivaresa i njegovu politiku, neuspjehe u zemlji, kolonijama, poraze u španjolskoj Nizozemskoj, rat s Francuskom; početkom siječnja 1643. bio ga je primoran otpustiti ga s položaja prvog ministra i, iako niti sam nije bio omiljen, preuzeti veći udio upravljanja imperijom. Iste godine došlo je i do značajnih promjena u Francuskoj. Kardinal Richelieu, koji je dugi niz godina držao uzde francuskog kraljevstva, umro je 4. prosinca 1642. Samo par mjeseci kasnije, u svibnju 1643., umro je i Louis XIII., vladar koji je cijeli život proveo u sjeni, prvo svoje majke, a zatim i njezinog štićenika kardinala. Ana Austrijska, njegova udovica, preuzela je regentstvo u ime svog malodobnog sina Louisa XIV. i, iako je sama bila podrijetlom Španjolka, kćer Filipa III., odbila ponude Madrida o miru.

Sad je de Melo dobio naredbu da napadne Francusku. 15. svibnja ušao je provinciju Champagne i napao pogranični grad Rocroi, na rijeci Meuse. Netom prije svoje smrti, Richelieu je na čelo vojske postavio sina starog Condea, Louisa II., vojvodu od Enghiena, koji je u povijesti ostao upamćen kao Veliki Conde. Tada mladić od 21 godine, koji je imao već nekog vojnog iskustva, no ne i zapovjednog tolikog obima, dobio je zadaću da spasi Francusku od nove španjolske invazije.

 U mladosti je bio krhkog zdravlja, ali sklon učenju, pa ga je otac dao na skrb i obrazovanje kod isusovaca. Po završetku formalnog obrazovanja predstavljen je na dvoru 1638., gdje se tih dana slavilo rođenje dauphina, budućeg Louisa XIV. Njegov otac uživao je naklonost kardinala Richelieua, koji ga je i imenovao zapovjednikom u ratu protiv Španjolske. Mladi Conde želio se pridružiti ocu, no ovaj je smatrao da je za to premlad, pa mu je samo povjerio upravu nad Burgundijom. Pošto mu je bilo uskraćeno sudjelovanje u ratnim pohodima, morao se zadovoljiti čitanjem knjiga o umijeću ratovanja, koje su u njemu još više probudile želju za bojištem. To je potrajalo do sljedeće godine, kad mu je ispunjena želja i dopušteno mu je da pođe u Flandriju i sudjeluje u opsadi Arrasa, gdje je iskoristio priliku da dokaže svoju hrabrost. Početkom 1641. njegov otac isposlovao mu je brak s nećakinjom kardinala Richelieua, trinaestogodišnjom djevojčicom kojoj su lutke još uvijek bila omiljena zabava, kojem se on odlučno protivio. U sljedećoj vojni, koju je predvodio osobno Louis XIII., iako već znatno pogoršanog zdravlja, Conde je s kraljem ušao u Rousillon. Na samrtnoj postelji Richelieu je za svog nasljednika imenovao Mazarina, dok je zapovjedništvo nad vojskom prešlo u ruke vojvode Condea. Po smrti Louisa XIII. njegov otac zauzeo je mjesto u regentskom vijeću, pored Mazarina i brata pokojnog kralja Gastona od Orleansa, koje je ograničavalo ovlasti kraljice kao regentice.

Conde je na početku imao vojsku od 12 000 ljudi, s kojima je već bio u pokretu kad je doznao da je Rocroi pod opsadom. De Melo je ondje rasporedio svojih 27 000 ljudi, od kojih je 18 000 otpadalo na pješake, organizirane u tercije, specifično španjolske pješačke odrede koji su dobili naziv po tri vrste naoružanja vojnika koji su ih činili: koplju, maču i pušci (arkebuza i mušketa). Tercio kao organizacija pješaštva u Španjolskoj ima svoje korijene u ratovima krajem 15. stoljeća i najvjerojatnije je da prvi spomen pojma potječe u regulativama za vojsku iz 1497. Tercio će u 16. stoljeću dobiti svoju formu, lanac zapovijedanja te ostale karakteristike poput načina obuke, discipliniranja te taktike ratovanja po kojima su bili prepoznatljivi kao nepobjedivi ratni stroj gotovo stoljeće i pol. Zasigurno otac tercija i osoba najzaslužnija za primjenu nove taktike bio je Gonzalo Fernandez de Cordoba, zvan “El Gran Capitan”. Cordoba je zahvaljujući terciosu izvojevao velike pobjed u Italiji protiv Francuza počekom 16. stoljeća i njegov će primjer slijediti njegovi nasljednici na mjestu zapovjednika španjolske vojske. Ovakav oblik formacije bio je odgovor na tada već umirući način ratovanja koji je podrazumijevao da pobjede donose snažni juriši dobro oklopljenih konjanika. Iskustva švicarskih plaćenika, koji su svojim dugim kopljima počeli odnositi pobjede nad konjicom te izum vatrenog oružja, doprinijeli su tome da vojni stratezi sve veću pozornost počinju posvećivati pješaštvu koje bi bilo dobro odmjerena kombinacija kopljanika i ljudi naoružanih vatrenim oružjem, formula koja je u terciju dobila svoju reprezentativnu formu i koja je Španjolskoj donosila pobjede tijekom ratova u 16. stoljeću. Razvoj vatrenog oružja utjecao je na izmjene u njegovu sastavu, tako da je bilo uobičajeno da se vremenom smanjivao broj kopljanika u korist arkebuzira/mušketira, čija je djelotvornost i vatrena moć bila dovedena do vrhunca dicipliniranim i koordiniranim izvođenjem salva, pucanjem jednog ili više redova vojnika po naredbi časnika.

U početku je tercio bio sastavljen od 12 satnija, 10 kopljanika i 2 arkebuzira, a ukupan broj vojnika bio je oko 3 000; 1560. smanjen je broj satnija na 10 i svakoj je satniji pridodano još 15 mušketira. Početkom 17. stoljeća broj satnija ponovno je narastao na 15., a svaka je imala 150-200 ljudi. Napokon, 1632., satnije tercioja bile su organizirane tako da su se sastojale od 90 arkebuzira, 40 mušketira i 60 kopljanika, što je značilo veliki pomak u povećavanju vatrene moći svake satnije. Kad je na španjolsko prijestolje stupio Bourbon Filip V., postojalo je 65 terciosa s ukupnim brojem od 200 000 vojnika. U to vrijeme dani stare slave tercija bili su daleka prošlost, što pokazuje i Filipova odluka da ih 1704. preimenuje u pukovnije.

Svakim tercijom zapovijedao je maestre del campo, čin ekvivalentan feldmaršalu. Iza njega u lancu zapovijedanja bio je sergento major,  dočasnički čin koji bi se mogao prevesti terminom časničkog namjesnika. Njegova zadaća bila je prenošenje naredbi maršala kapetanima (capitan), zapovjednicima satnija. Kapetanima su pomagali poručnici ili zastavnici, koji su, kako im ime kaže, nosili oznake ili zastave satnije i za njih bili odgovorni tijekom bitke. Narednik (sargento) brinuo se za logistiku, organizaciju, obuku i disciplinu satnije. U tom poslu pomagao mu je kaplar (corporal), čija je osobita zadaća bila briga za bolesne i ranjene pripadnike satnije. Kako bi tercio kao cjelina bio djelotvoran na bojnom polju, disciplina u obuci i lancu zapovijedanja bili su ključne komponente. Na bojnom polju, tercio je bio formiran po eskadronima, taktičkim jedinicama koje su obično činili 22 reda i 22 kolone.U središtu eskadrona nalazili su se kopljanici, dok su na bokovima i po rukavima (četiri kuta) bili arkebuziri, pružajući im potporu. Brojne varijacije formacija ovisile su od terena, no nisu pretjerano odudarale od opisanog, s tim da se tijekom 17. stoljeća smanjivao broj kolona a povećavao broj redova čime je formacija dobivala na širini i time pogodovala iskorištavanju vatrenog oružja. Na ove promjene znatno su utjecale vojne reforme koje je sproveo nizozemski stadtholder Moritz od Nassaua, vođa nizozemske pobune protiv Španjolske i uspješan zapovjednik koji je svojim pobjedama ukazao na mane španjolske taktike. Tercio je i dalje bio formacija koja se satojala od više tisuća ljudi, daleko manje mobilnija i fleksibilnija od Moritzovih, a to je bila mana koja će se i u narednim desetljećima pokazati pogubnom na bojnom polju. Još jedan nedostatak bila je konjica. Velike formacije pješaštva nisu se mogli nadati uspjehu bez potpore konjice na bokovima.  Španjolska je u tom smislu bila dosta manjkava i morala je unajmljivati plaćenike za svoje potrebe.

 Francuski garnizon u Rocroiu sastojao se od 1400 ljudi, a Španjolci su vjerovali kako je utvrda uopće u lošem stanju, pa se de Melo nije ni trudio oko topništva, raspolažući tek s 18 komada. Topnička vatra koja je zasula njegove ljude iz utvrde ukazala mu je na njegovu pogrešku. Uspio je zauzeti vanjske zidine 17. svibnja, u trenutku kad je Conde već bio u blizini. Mladog generala otac je pismom izvijestio o smrti kralja zatraživši da se što prije vrati u Pariz, no on se na to oglušio i krenuo se suočiti sa Španjolcima. Kod Orignyja je pojačao svoje snage s dodatnih 10 000 vojnika i poslao odred konjice da izvidi Rocroi. Okružen sa svih strana ardenskim šumama, te močvarama rijeke Oise na zapadu i Meuse na zapadu, gradu je bilo moguće prići jedino sa zapada. De Melo je želio da ga Francuzi napadnu jer se nalazio u povoljnijem položaju i već je očekivao pojačanje s generalom Beckom, no Conde je pažljivim manevrom izbjegao da ga Španjolci otkriju te zauzeo povišen položaj s dobrim pogledom na grad. Dok je postavljao topništvo iza položaja vojske kako ne se ne bi našli usred bojišta ukoliko se Španjolci odluče na napad, njegov general koji je zapovijedao lijevim krilom, Henri de La Ferte-Senneterre, na svoju je ruku poveo konjicu prema gradu s namjerom da otvori prolaz kroz španjolsko desno krilo i tako omogući komunikaciju s gradom. Loše smišljen i brzo otkriven od strane španjolskog zapovjednika ovaj je potez mogao Condea stajati bitke da nije, doznavši za njega, odmah reagirao te naredio generalu da se odmah vrati i tako spriječio katastrofu.

Sljedećeg dana Conde je postrojio svoje ljude za bitku. Na lijevom krilu ostao je Henri de La Ferte-Senneterre, dok su on i Jean Gassion bili na čelu konjice na desnom krilu. U središte je postavio pješake, razdijeljene u bataljune koji su zauzimali prve dvije linije, od po 850 ljudi raspoređene u 10 redova, dok je treći bio sačinjen od mješovitih odreda konjice i pješaštva. 12 topova postavljeno je na čelo formacija, ispred pješaštva. U sličnoj su formaciji bili i Španjolci – pješaštvo u sredini, konjica na krilima. Njemačkim kirasirima na desnom krilu zapovijedao je grof Ernst von Isenberg, a valonskom konjicom na lijevom 22-godišnji vojvoda od Albuquerquea. De Melo se, iz već navedenih razloga, najviše pouzdao u osam tercija u središtu, kojima je zapovijedao Paulo Bernard, gof od Fontainea, da će mu donijeti pobjedu. No, već na početku učinio je pogrešku. Smatrajući da će Francuzi nasjesti, poslao je 500 mušketira u gustu šumu na svom lijevom krilu kako bi neprijatelju priredili zasjedu. Conde je to učio te bez problema osujetio ovaj pokušaj. Odmah nakon toga, oko 4 sata ujutro, topovi na obje strane su zapucali. Francuski zapovjednik je u međuvremenu pripremao izvršenje svog plana. Namjeravao je napadom na oba boka izbaciti neprijateljsku konjicu a zatim se obrušiti na tercije s bokova. Međutim, La Ferteovi konjanici nisu se najbolji snašli i njihov juriš na španjolsko desno krilo loše je završio. Isenberg je lako odbio napad i počeo progoniti Francuze prema šumi. Ohrabren ovim uspjehom, Isenberg se nije zasutavio već je naredio svojim ljudima napad na francusko pješaštvo koje je s lijeve strane sad ostalo bez potpore konjice. Fontaine sa svojim tercijima krenuo je za njim i gotovo svi francuski topovi pali su u ruke Španjolaca. U tom trenutku Conde je pokrenuo konjicu na svom desnom krilu i dao zapovijed Gassionu da udari po Albuquerqeovim Valoncima. Brzo razbijeni, oni su se razbježali dok je njihov zapovjednik bezuspješno pokušavao reformirati liniju. Nije mu pomoglo ni to da mu je Fontaine poslao tercio kao potporu, dapače, počeli su trpjeti teške gubitke od naleta francuske konjice, imajući u svom rasporedu znatno veći broj mušketira od kopljanika. Condeov plan o okruživanju neprijatelja tako se počeo napokon realizirati: razbijeno lijevo krilo Španjolaca otvorilo je prostor francuskoj konjici da dođe Fontaineovim tercijima iza leđa. Isenberg im nije mogao pomoći jer je bio u okršaju s francuskim mušketirima i reformiranom konjicom s lijevog krila. Obeshrabreni de Melo, svjestan razmjera katastrofe, povukao se među tercije, spreman na najgore.

Do 8 sati španjolsko pješaštvo bilo je posve okruženo, boreći se za goli opstanak. Tri od 8 tercija bilo je uništeno što od napada konjice, što od vatre mušketira, no ostatak, 8 000 ljudi, tvrdoglavo je držao formaciju. Fontaine je imao dva izbora: održati se i čekati da se nekim čudom pojavi Beck s pojačanjem ili pokušati povlačenje. Odabrao je ovo drugo, što je bila i svojevrsna odanost poslovičnoj čvrstoći disipline i nepokolebljivosti španjolskog tercija. Iako se i Conde tijekom cijele bitke pribojavao tog pojačanja, ono nikad nije stiglo. Stigavši nekoliko kilometara od Rocroia, Beck je naišao na Španjolce u bijegu od kojih je doznao da je bitka izgubljena, te se dao na okupljanje razbijene vojske i organiziranje povlačenja.

U trenutku kad je Fontaine poginuo, de Melo se već odavno bio povukao s bojišta, za dlaku izbjegavši zarobljavanje. Međutim, terciji su još uvijek stajali čvrsto zbijeni, odbijajući pozive da se predaju. Francuski topovi i mušketiri su iz neposredne brzine sat i pol nemilosrdo otvarali rupe u španjolskoj formaciji, dok oko 10.30 nije istupio njihov časnik nudeći predaju. Francuzi su pošli prema neprijatelju dogovoriti uvjete, kad je dio španjolskih vojnika, nesvjestan da je netko od njih ponudio predaju te misleći da su ponovno meta napada, otvorili su vatru. Francuski topovi ponovno su se oglasili i nisu prestali dok nisu pokosili i zadnje ostatke tercija, pretvorivši ih u groznu masu krvavog, deformiranog mesa. Samo su rijetki sretnici preživjeli.

Španjolci su na kraju bitke brojali 8 000 mrtvih i 7 500 zarobljenih, dok su Francuzi imali 2 000 mrtvih. U narednim godinama nisu više imali snage niti mogućnosti ostvariti više u ovom ratu osim ograničiti se na defanzivne akcije. Rat na kontinentu, koji je započeo 1618. trajao je još pet godina, no sukob Francuske i Španjolske nije završio sve do Pirenejskog sporazuma 1659. Iako tercio kao takav nije prestao postojati sve do 1704. godine, fama o njegovoj nepobjedivosti i ugled potpuno su uništeni na polju ispred Rocroia. Razbijena konjica, koja, znakovito, nije bila španjolska, nije mogla pružiti potporu pješaštvu koje se našlo okruženo i naposljetku uništeno, prema planu koji je u djelo sproveo mladi general s blistavom karijerom ispred sebe, kojem je ovo bila prva pobjeda. Možda ironično, no tercio, ratni stroj koji je uživao neospornu vojnu reputaciju od vremena talijanskih ratova krajem 15. stoljeća, izgradio je svoje prve uspjehe pobjedama nad vojskom iste one države koja je učinila kraj njegovoj slavi – Francuske.

 

Siniša Đuričić

 

Literatura:

• James Breck Perkins, France under Mazarin (London, New York, 1886)
• Phillip Henry Stanhope, The Life of Louis, Prince of Conde (New York, 1845.)
• Geoffrey Parker, The Thirty Years War (London, 1997)
• Ignacio J.N. López, The Spanish Tercios 1536–1704, Osprey MAA 481 (London, 2012)
• Fernando González de León, The Road to Rocroi: Class, Culture and Command in the Spanish Army of Flanders, 1567–1659 (Leiden, Boston, 2009)
• J. P. Cooper, The New Cambridge Modern History, volume IV, 1609 – 1648 (Cambridge University Press, 1970)
• David J. Sturdy, Fractured Europe 1600 – 1721 (Balckwell history of Europe, 2002)