Marsigli se već neko vrijeme nalazio u blizini Györa s odredom draguna. Izvijestio je cara 21. lipnja da je uspio srušiti dva mosta na Rabi, no Tatari su dalje vladali ovim područjem koje će igrati vrlo važnu ulogu u osmanskom napredovanju, kako je bio ranije točno predvidio. Upozorio je Karla da se ovdje nalaze čak tri moguća pogodna prijelaza prijeko rijeke te da je opasnost i dalje vrlo velika.

Beč i okolica 1683. godine. Grad je od sredine 16. stoljeća rastao brže nego ikad ranije, po broju stanovnika i aristokratskim vilama koje su ga činile preko mjere napučenim

Lotarinški je 22. lipnja stigao pred Györ s 12 500 pješaka i 9 500 konjanika. Imao je samo nekoliko dana da ojača njegove zidine te stvori prepreke na riječnim prijelazima. Pozvao je u tu svrhu Marsiglia iz Neuhäsela. Između 25. i 29. lipnja Karlo je prebacio veći dio svojih snaga na lijevu obalu Raba, dok je dio konjice poslao na Dunav. Prvi znakovi približavanja osmanskih snaga bili su vidljivi 1. srpnja. Čim su se približili rijeci, Osmanlije su započeli ispitivati dubinu kako bi odredili najpogodnije mjesto za prijelaz, no on je odlučio da im to ne dopusti: 2. lipnja počela je paljba habsburških topova koja je držala neprijatelja podalje od rijeke. Ipak, vladala je malodušnost među Karlovim vojnicima od pogleda na osmanske snage, procjene su se kretale od 80 do 100 tisuća ljudi. Takva neravnopravnost u brojevima oduzela je vrhovnom zapovjedniku svaku nadu da će na ovom mjestu moći zadržati Osmanlije, pa se odlučio povući između Dunava i Dune, a sljedećeg dana do Jarndorfa. General Leslie, koji je bio u Györu, javio je Lotarinškom da se čini kako je Osmanlijama cilj ta utvrda, pa se nije dalje povlačio. Međutim, kad je 7. srpnja nedaleko od svog položaja uočio guste oblake prašine, shvatio je da Osmanlije ne zastaju, već idu dalje, prema Beču, gotovo ga zaobišavši. Poslavši žurno Leslieu i drugim generalima poruku da povlače svoju vojsku prema Beču, kao i glasnike da upozore cara Leopolda, Karlo je također požurio na sjever.

Car je tih dana dao nalog da u Beču i provincijskim gradovima zvone zvona na svim crkvama. 6. srpnja otišao je u lov, ne prekidajući svoju svakodnevnu rutinu, prepustivši generalima da se brinu o nadolazećoj prijetnji. Sljedećeg dana, nakon izlaska iz crkve po završetku subotnje mise, Leopoldu su počeli stizati glasnici s uznemirujućim vijestima o približavanju osmanske vojske i uzmicanju njegove. Car je odmah dao nalog da se pripremi sve za odlazak carske obitelji u Linz, udaljen nekih dvije stotine kilometara od Beča. Istog dana kolona kočija uplašenih aristokrata pratila je onu u kojoj su se nalazili car, carica i njihova djeca. Prema nekim navodima, u predstojećim je danima grad napustilo gotovo šezdeset tisuća ljudi. Očevidac tih događaja kaže (citirano prema Andrew Wheatcroft, The Enemy at the Gate, str. 136.) :

“Tako veliki strah da nitko nije želio ostati; iskorišteni su svi konji i sva raspoloživa kola, kočije prepune finih dama i njihove djece, koji su napuštali svoje domove i skupo pokućstvo, ostavljajući sve iza sebe osim onoga što im je bilo previše dragocjeno da bi ostavili za sobom. Sa svih strana čuo se samo plač i žalopojke, kao da su Turci već zagospodarili Bečom.”

Zidine Beča. Vidljiv je opkop ispred zidina kao i trokutaste platforme (raveline), koje su služile koliko za obranu toliko i za položaj strijelcima, povezane rovovima s bastionima i zidovima.

Preostalo stanovništvo dalo se u grozničave radove oko pripremanja obrane. To je značilo ne samo obnovu zidina i tornjeva, nego i izgradnju drvenih palisada oko grada. Najviše palisada podignuto je na južnom dijelu grada, nasuprot Hofburgu. Činjenica da su gradske zidine u biti bile građevina iz 13. stoljeća, uz manje popravke i nadograde tijekom stoljeća, nije mogla biti ohrabrujuća po branitelje. Od 1529. i posljednje turske opsade dodani su novi tornjevi i pojačane stare zidine, 1547. iskopani su opkopi ispred njih napunjeni vodom iz Dunava (isušeni pred opsadu i pretvoreni u praktičnije suhe kanale), a posljednji dodatak bile su raveline, trokutaste platforme koje su služile koliko za obranu toliko i za položaj strijelcima, povezane rovovima s bastionima i zidovima. Brisani prostor ispred obrambenog kompleksa (glacis) služio je kao poligon za topničku vatru na napadače. Sve ove nadograde uglavnom su bile nadahnute idejama talijanskih inženjera i graditelja, čije su zamisli bile općeprihvaćene u Europi još na isteku 16. stoljeća, pa i ranije.

Grad je od sredine 16. stoljeća rastao brže nego ikad ranije, po broju stanovnika i aristokratskim vilama koje su ga činile preko mjere napučenim. Njihovi krovovi i tornjevi uskoro su zasjenili visinu katedrale Sv. Stjepana, dugo najviše građevine u gradu, dok su između njih vodile uske ulice. Beč je izgledao kao tipičan srednjovjekovni grad, koji ipak, početkom srpnja 1683., u danima zlokobnog iščekivanja, nije uopće sličio sebi. Paniku je uskoro zamijenila odlučnost preostalih građana, koje je u tome trebao voditi i zapovijedati grof Rüdiger Starhemberg. Starhemberg je bio čovjek ogromne volje, energije i organizacijskih sposobnosti, ne toliko zapažen po svojoj vojničkoj karijeri, iako je služio Monteccuccolija u ratovima protiv Francuza. Predstavnici civilne vlasti, gradonačelnik i drugi službenici koji su ostali u gradu, trebali su surađivati s njim u svemu, no u pitanjima organizacije obrane njegova je bila posljednja. Svi muškarci koji su mogli nositi oružje i alat, bili su zaposleni – čak je i gradonačelnik viđen kako na ramenima nosi štihaču. Starhemberg i Lotarinški imali su u planu organizirati posadu branitelja od 10 000 ljudi, koja bi uključivala gradsku stražu i naoružane civile. Čak je i to bilo nedovoljno ljudi da bi se pokrili svi dijelovi zidina, čija je duljina bila veća od 7 kilometara, iako je broj topova bio gotovo polovica od onoga kojim su raspolagali Turci, 317.  Ono što je zapovjednika najviše zabrinjavalo nije bila hrana (skladišta žita mogla su opskrbljivati grad do studenog), nego novac koji je trebao biti isplaćen vojnicima. Sredstva koje je pohranio u gradu, kao zajam, ponudio je Szechenyi, kaločki biskup, a istu je bio spreman dati i princ Ferdinand Shwarzenberg, koji je 9. srpnja stigao u grad. Ugarski primas, nadbiskup Slepchenyi, donio je sa sobom u Beč ogromnu količinu vrijednih predmeta i novca, no pošto nije pokazao namjeru pridonijeti obrani grada, budući nadbiskup Kollonics upozorio je na to i vlasti su zaplijenile veliki dio tih sredstava. Za to vrijeme, Starhemberg je neumorno radio. Prostor isperd gradskih zidina je očišćen radi bolje preglednosti. Gorjelo je sve nepotrebno i vatre su bile toliko brojne da je umalo došlo do požara u nekim spremištima baruta. Pukom srećom nije se dogodilo najgore. Nakon incidenta, zapovjednik je naredio da se svi podrumi u gradu isprazne kako bi se u njih spremio barut.

Ernst Rüdiger von Starhemberg (1638. – 1701.), zapovjednik obrane Beča. Starhemberg je bio čovjek ogromne volje, energije i organizacijskih sposobnosti, ne toliko zapažen po svojoj vojničkoj karijeri, iako je služio Monteccuccolija u ratovima protiv Francuza.

Karlo Lotarinški već je bio u pokretu prema gradu kad se dogodio prvi okršaj s neprijateljima, čiji ishod nije bio nimalo dobar i mogao se pretvoriti u pravu katastrofu po njegovu vojsku. U blizini mjesta Petronell, nedaleko od Dunava, nalazilo se nešto pješaka i draguni savojske pukovnije, kojima je zapovijedao Ludwig Julije, stariji brat princa Eugena Savojskog. Oni su bili zaduženi za čuvanje opreme i namirnica za ostatak Karlove vojske. 7. srpnja posve ih je iznenadio veći odred Tatara i Osmanlija. Prvi napad je odbijen, no tad su Osmanlije poduzeli drugi nakon kojeg su carske snage izgubile hrabrost i dale se u bijeg. Ludwig Julije teško je ozlijeđen pod kopitima prestrašenih konja svojih vlastitih draguna, koje je u borbu vratio tek Lotarinški dovevši pojačanje koje je odbilo napad. Spriječena je katastrofa, no bio je to malen i kratkotrajan uspjeh. Karlu je javljeno da su Osmanlije kod Györa ostavili 12 000 ljudi, dok su ostali nastavili prema Beču. Tököly je podržao neprijatelja, podigavši gotovo cijelu Ugarsku protiv Habsburga, što je značilo da mu je neprijatelj za petama jednako koliko i ispred njega. Jedina utjeha bilo mu je to što je Leslie nije gubio vrijeme i bio već nadomak Bratislave. Između 11. i 13. srpnja, međutim, Kara Mustafa je već bio nadomak Beča i njegova ogromna vojska mogla se uočiti s gradskih zidina. Isti dan, nakon dugog i napornog marša, u grad su ušla posljednja pojačanja koje je doveo general Schultz, zaraženi dizenterijom iz dunavskih močvara. Starhemberg je tako na raspolaganju ima 72 pukovnije pješaka i kirasira uz gradsku stražu, oko 15 000 ljudi, od kojih su brojni bili ranjeni ili bolesni te nesposobni za borbu.

U okolnim gradićima, koje je zauzela vojska velikog vezira, onim gradonačelnicima koji nisu pobjegli odsječene su glave i bačene pred noge velikom veziru. Osmanski konjanici patrolirali su Schwechatom i bližom okolicom, dok se njihov zapovjednik odmarao u Leopoldovoj vili u Neugebäudeu. Duga i mučna opsada Beča bila je na vidiku.

Siniša Đuričić

Literatura:

• John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
• Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
• Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
• Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
• Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
• Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
• Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
• Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
• Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
• Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
• Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)