Kara Mustafa naredio je da mu se podigne zapovjedni stožer južno od grada, tek nekoliko stotina metara od palisada ispred gradskih zidina. Taj položaj, gdje se iza zidina nalazio Hofburg, a ispred rijeka Beč (Wien) od njih udaljavala, bio je, prema mišljenju njegovih savjetnika, najbolji za početak izgradnje prilaznih rovova. Vojska je raspoređena oko zidina, tako da ga je osim s juga, pokrivala i sa sjevera i zapada; posvuda su nicali šatori u rasponu ogromnog polumjeseca. Nad svima je ipak dominirala građevina u kojoj se smjestio Kara Mustafa. Luksuznija verzija turske palanke, drvene konstrukcije sa zidom i opskrbljena topovima, bila je prekrivena platnom pa je podsjećala na ogroman šator. Odmah uz njega, u centru, bio je janjičarski prefekt sa svojim postrojbama te rumelijski beglerbeg. S njegove desne strane bili su paše od Diyarbakira i Anatolije, a na lijevoj vezir Ahmed. U Ahmedovom šatoru bio je i zlosretni Marsigli, kojeg su u međuvremenu zarobili Tatari i prodali ga veziru.

Osmanski tabor pred Bečom 1683. Kara Mustafa naredio je da mu se podigne zapovjedni stožer južno od grada, tek nekoliko stotina metara od palisada ispred gradskih zidina. Taj položaj, gdje se iza zidina nalazio Hofburg, a ispred rijeka Beč (Wien) od njih udaljavala, bio je, prema mišljenju njegovih savjetnika, najbolji za početak izgradnje prilaznih rovova.

Odmah po dolasku, Kara Mustafa poslao je glasnika u grad s ponudom o predaji (John Stoye, The Siege of Vienna, str. 95.-96.):

“Prihvatite Islam i živite u miru pod sultanom! Ili, predajte utvrdu i živite u miru pod sultanom kao kršćani; ako bilo tko od vas želi, neka u miru ode sa svojim vlasništvom! Ali, ako se oduprete, smrt, pljačka i ropstvo je jedino što možete očekivati!”

Starhemberg je samo otpustio glasnika, nastavljajući rad na učvršćivanju gradskih vrata. Uvidio je kakvi su Kara Mustafini planovi, pa je premjestio veliki broj topova u blizinu Hofburga. Turski topovi već su započeli svoje udare po zidinama. Hitac je pogodio bastion Löbel, jednu od najvažnijih obrambenih točaka Beča (druga je bio bastion Burg) i komad cigle koji se tom prilikom odlomio i poletio pogodio je Starhemberga u glavu. Zapovjednik je izgubio svijest, no brzo se oporavio i vratio na zidine. Turci su se sporo približavali palisadama, drvenim kolcima nabijenim na visoke naslage zemlje, koji su se pokazali većom i mučnijom preprekom nego što se napadač nadao. Počele su padati prve žrtve tih napada. Grof Kielmansegg, jedan od ljudi koji su s puškom u ruci budno držali neprijatelje na oku, uspio je s udaljenosti veće od 400 metara ubiti osmanskog časnika koji je bezbrižno paradirao na otvorenom, mašući štapom.  16. srpnja branitelji su pokušali odbiti napade izlaskom izvan grada; pothvat je urodio manjim plodovima, uništeni su neki od opsadnih konstrukcija, ali osmansko napredovanje nije bilo time zaustavljeno.

Kara Mustafa nastavio je s okruživanjem grada. Prvo je prisilio Schultza da se povuče prema posljednjem od dunavskih mostova, a potom spalio Leopoldstadt i započeo postavljanje položaja za bombardiranje grada i s te strane, sjeveroistočno od Beča. Jedina utjeha za branitelje bila je to što je sjeverno od grada teren bio previše nepovoljan za napad, pa su barem s te strane bili pošteđeni od udara. Osim toga, ono što je Starhembergu u njegovim naporima išlo u korist, a što je on sigurno uočio već nakon nekoliko dana opsade, da je Kara Mustafa nemaštovit zapovjednik koji je toliko samouvjeren u povoljan ishod opsade da ni ne pokušava pribjeći nekim varkama niti kamuflažama. Starhemberg je, primjerice, mirne duše mogao velik dio svojih snaga postaviti na zidinama između bastiona Löbel i Burg, jer je taj dio bio cilj gotovo svih napada. Veliki vezir bio je uvjeren u svoju pobjedu, ponašajući se poput suverena u svom luksuznom šatoru. Zanimljivo da je tih dana u audijenciju primio izaslanike Batthyanya i Draškovića, koji su se obvezali slati potrebna sredstva za opsadu.

U gradu je, pored svih poteškoća, organizacija bila na potrebnoj razini. Starhemberg je vodio računa o vojsci, dok su civilni organi brinuli o javnom redu u gradu. Organizirane su vatrogasne službe, gašeni požari koje su izazvale osmanske zapaljive bombe, organizirano je čišćenje ulica od otpada, mrtvih životinja te najhitniji popravci građevina i gradskih zidina. Brojni civili, poput nekih mesara i gostioničara, samoinicijativno su se organizirali u vojne odrede, dok su sveučilišne vlasti mobilizirale tiskare, knjižničare i studente u istu svrhu, oko njih 700. Pripomogli su i trgovci, njih 960 ponudilo se za obranu.  Međutim, bilo je i znatnih problema, kao onih s dovodom pitke vode, koji su Osmanlije blokrali; medicinske službe nisu mogle zbrinuti sve ranjenike i oboljele od dizenterije, iako je Kollonics osigurao smještaj za njih u crkvenim zdanjima i trudio se okupiti sve liječnike koje je mogao pronaći u Beču. Broj mrtvih ipak je rastao i postajao je sve veći problem prostor za njihovo pokapanje. Bio je prisutan i problem sigurnosti, strah od špijuna i izdajica. Starhemberg je izdao nalog 23. srpnja da se puca na svakog koga se uhvati u pokušaju prelaženja zidina i fortifikacija, iako je bilo slučajeva da su neki građani potajno noću odlazili na tursku stranu kako bi s njima razmijenili kruh za povrće. U gradu je niklo i nekoliko vješala, kao upozorenje potencijalnim izdajnicima i špijunima kakva ih sudbina čeka.

Bečke zidine i turski opsadni rovovi. Bastioni Burg (desno) i Löbel (lijevo) te prostor između njih bili su glavna meta osmanskih napada

Pokušaji izravnog napada na palisade pokazali su se  neuspješnima. Kara Mustafino topništvo, koje je imalo topove manjeg i srednjeg kalibra, nanijelo je tek manja oštećena koja su branitelji stizali sanirati bez većih poteškoća. Zbog toga se veliki vezir vrlo brzo okrenuo provjerenom metodu, minama. 22. srpnja započelo je novo bombardiranje, samo kako bi prikrilo završavanje postavljanje mina ispod dva bastiona i raveline između njih. Završetak miniranja u sredini je nešto kasnio i za to vrijeme je Starhemberg dobio upozorenje što se događa, pa je naredio građanima da pozorno osluškuju u svojim podrumima i jave ako čuju kakve podzemne zvukove. Uvečer sljedećeg dana dvije mine ispod bastiona su eksplodirale, a Osmanlije odmah krenule u juriš na palisade. Srećom, mine nisu imale predviđeni učinak, pa su se brzo povukli. Bez obzira na to što pokušaj nije uspio, mine su unijele novu dozu nespokoja i nervoze među branitelje. Ne bez razloga. Treća mina ipak je eksplodirala dva dana kasnije. Ovog puta dio palisade je pao i Kara Mustafini vojnici ponovno su krenuli u napad. Uslijedila je borba u kojoj je ranjeno nekoliko časnika na austrijskoj strani prije nego što se napadač ponovno povukao. Time je započela duga serija sličnih eksplozija i juriša koja je imala za cilj malo pomalo uništiti gradske fortifikacije, ali i slomiti odlučnost Bečana. Opasnost od mina ipak je dobila i svoj odgovor u razminiravanju, u kojem su se branitelji postupno usavršali, pa su uskoro bili u mogućnosti onesposobiti mnoge osmanske mine kopajući vlastite tunele kako bi došli do njih. Jedna takva aktivirana 2. kolovoza u blizini Löbela stajala je Osmanlije mnogih života. S druge strane, to je značilo i sve veća oštećenja na vanjskim fortifikacijama, koje su postupno postajale sve teže za obnoviti i neprijatelj je na taj način polako osvajao prostor.

Bilo je nekoliko hrabrih ispada iz grada, prilikom kojih su branitelji uspjeli oteti napadačima nešto hrane, osobito u vidu stoke koja je značila svježe meso, tako rijetko i dragocjeno već u ovoj fazi opsade. Hrane je bilo sve manje, dizenterija sve raširenija. Grad je bio odsječen od bilo kakvog kontakta s vanjskim svijetom (Starhembeg će tek 4. kolovoza uspjeti stvoriti kontakt s Karlom Lotarinškim), pa nikakva vijest o pomoći nije dolazila. Napadačevi rovovi uskoro su dosegli palisade, a nabacana zemlja uz njih gotovo je omogućavala Osmanlijama jasan pogled na gradske zidine. Pokušaje da spale drvene kolčeve građani su osujetili bacanjem vode na plamen, kao i ručnih granata, strijela i kamenja na Osmanlije koji su se našli preblizu. Jedan zarobljeni Turčin je odran i njegova koža je obješena na zidinama kao upozorenje ostalima. Pored ogorčenog otpora i bespoštedne borbe za svaki pedalj prostora, Osmanlije su do 7. kolovoza uspjeli svladati prvu prepreku, palisade, i janjičari su se ubrzo našli u opkopima. Dva dana kasnije uspjelo im je raznijeti dio zida koji je spajao bastion Burg s ravelinom. Za cijelo to vrijeme, trajale su borbe, topnička vatra nije jenjavala, mine su eksplodirale, neke uspješne, mnoge ne, dok su ginuli brojni borci na obje strane. U Beču je stvoreno novo groblje. 12. kolovoz činio se kao miran dan, no onda je nova mina, ovaj put precizno postavljena ispod raveline između Burga i Löbela raznijela veći dio te konstrukcije, tako da se od siline eksplozije zatreslo, navodno, pola grada. Starhemberg je s užasom ustanovio da je neprijatelj stvorio prazninu u ravelini, gdje se utvrdio odlučan uništiti preostale prepreke koje su ga odvajale od grada. Gotovo sve predstojeće borbe vodit će se oko ovog malenog dijela zida koji je polako popuštao.

Zapovjednik Starhemberg sve se češće mogao osobno vidjeti na zidinama, zabrinut zbog ovog proboja, teško hodajući. Dizenterija nije ni njega zaobišla, pa su ga često morali nositi kad više nije mogao stajati na nogama. Pokušavao je održati moral svojih ljudi organiziranjem ispada iz grada u okrilju noći. Neki od njih bili su uspješni i rezultirali uklanjanjem brojnih turskih minera i kopača rovova. Slao je optimistična pisma iz grada sredinom kolovoza, tvrdeći kako u međuvremenu Turci nisu postigli ništa vrijedno spomena, no poznato je kako je tih dana optuživao civilne organe vlasti da rade premalo na popravku srušenih dijelova raveline i opkopa. Procjene o opskrbljenosti grada hranom također su se pokazale iluzorne. Zalihe su potrošene, ispadi iz grada više nisu donosili hranu i stanje je bilo takvo da su građani uskoro za hranu hvatali mačke i štakore. Harale su bolesti, epidemije izazvane lošom hranom, nečistoćom u gradu i nedostatkom čiste vode. Iako su bili u daleko povoljnijem položaju, stanje nije bilo bolje ni u osmanskom taboru i nakon četrdeset dana opsade, Kara Mustafa se suočio s prvim znakovima nezadovoljstva i pobune u svojim redovima. Veliki vezir uopće nije pokazivao zanimanje za moralno stanje svoje vojske, nije učinio ništa kako bi poboljšao higijenske uvjete niti je slušao savjete iskusnijih zapovjednika koji su mu ukazivali na pogreške i propuste koje je činio.

Leander Russ, Sturm der Türken auf die Löwelbastei 1683 (1837.)Osmanski mineri postavljali su minu za minom pod bastion, čija je čvrstina postajala sve labilnija od detonacija tolikog eksploziva. Starhemberg je na vijećanju 25. kolovoza izrazio strahovanje da neprijatelj već kopa ispod bastiona i naglasio da se po svaku cijenu to mjesto mora obraniti.

Borba za Löbel, ipak, nije jenjavala. Osmanski mineri postavljali su minu za minom pod bastion, čija je čvrstina postajala sve labilnija od detonacija tolikog eksploziva. Starhemberg je na vijećanju 25. kolovoza izrazio strahovanje da neprijatelj već kopa ispod bastiona i naglasio da se po svaku cijenu to mjesto mora obraniti. Hrabra i uzaludna žrtva pukovnika Dupignya, koji je poveo svoje mušketire sljedećeg dana u napad na kopače i minere, završila je samo njegovom i pogibijom mnogih njegovih ljudi. Ravelina je sad bila gotovo potpuno uništena i Osmanlije su bili sve bliže Burgu. Posljednja mina koja je eksplodira u njegovoj blizini onesposobila je sve topove na tom položaju i uništila i dio samog bastiona, a preko hrpe ruševina krenuo je novi juriš janjičara i pomoćnih osmanskih postrojbi. Branitelji su počeli s postavljanjem barikada od vreća napunjenih pijeskom i zemljom, kao i cheveaux de frise, svojevrsnu preteču bodljikave žice; mušketiri su osuli ubojiti salvo na napadače, a ostali kopljima pokušavali zaustaviti nadiruću bujicu. Ručne granate desetkovale su janjičarske redove, no i one branitelja kad bi prijevremeno eksplodirale, što nije bilo rijetko s tim prilično primitivnim i nesigurnim napravama. Starhemberg osobno sudjelovao je ovom krvavom okršaju, a jedan od sudionika dao je kratak, ali upečatljiv opis njegove monstruozne žestine i okrutnosti (Wheatcroft, str.158.):

“Vojniku je topovska kugla otkinula glavu dok sam ga držao za ovratnik. Krv i mozak su mi se rasuli po nosu i u usta, koja su mi bila otvorena zbog vrućine koja je tog dana vladala…Taj me incident poslije stajao mnogih muka, prije svega divljeg lupanja srca i povraćanja.”

Poginule su stotine branitelja u samo dva sata borbe i posada grada je spala gotovo na 40 posto od njezinog početnog broja. Nekoliko dana kasnije, 6. rujna, tri mine su eksplodirale blizu Löbela, uništivši i posljednje ostatke zidina koji su se naslanjali na njega, skupa s topovima. Uslijedila je očajnička borba, koju je u 19. stoljeću slikar Leandar Russ ovjekovječio na svojoj poznatoj slici, da se zaustavi neprijateljev prodor kroz nastalu prazninu, potrajavši sve do noći. Iako su borbe tada privremeno stale, Starhemberg je znao da je na tom mjestu posljednja crta obrane grada i da će neprijatelj vrlo brzo svom žestinom ponovno udariti na mjesto gdje mu se otvorio prostor za udar na same zidine. Nakon njegovog probijanja, ništa nije moglo zaustaviti Osmanlije da se nađu na samim ulicama Beča.

Siniša Đuričić

Literatura:

• John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
• Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
• Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
• Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
• Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
• Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
• Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
• Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
• Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
• Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
• Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)