Nade Karla Lotarinškog da će uspjeti održati neposredne komunikacije sa Starhembergom propale su 16. srpnja nakon  sukoba s Osmanlijama oko posljednjeg mosta koji je vodio preko Dunava u grad. Vojvoda se morao povući na sjevernu obalu i čekati priliku za protunapad. Međutim, sa snagama koje je imao na raspolaganju, samo 10 000, uglavnom konjice, nije mogao ozbiljnije zaprijetiti Kara Mustafi. Proveo je na tom položaju desetak dana, pokušavajući zaustaviti tatarska pustošenja u okolici Beča. 24. srpnja stiglo mu je pojačanje iz Györa i Komaroma, a uskoro je i knez Lubomirski pristigao s poljskom konjicom. Po dolasku, upoznavši se sa situacijom, knez je poslao svom kralju pismo s Karlovom molbom da okrene svoje postrojbe na jug.

Tatarske provale i pustošenja u okolici Beča u ljeto 1683. Osmanlije su koristili svoje saveznike, krimske Tatare, u utjerivanju straha lokalnom stanovništvu i oslabljivanju obrane.

U međuvremenu, Tököly se također pokrenuo. On je 11. srpnja započeo marš kroz današnju Slovačku, kako bi prinudio tamošnje gradove da ga prihvate kao kralja. Otvoreno je zaprijetio Bratislavi, koja je imala tek malenu habsburšku posadu, zahvaljući potpori koju mu je pružao osmanski zapovjednik Abaza Husein sa svojih sedam tisuća vojnika. Ovim potezom samozvani mađarski kralj nije namjeravao samo zauzeti Bratislavu, nego istodobno zapriječiti prolaz Sobjeskom prema Beču i Lotarinškog prisliti na uzmak dalje na sjever. Carski zapovjednik se nije dao zastrašiti. Iako je bio brojčano nadjačan, prešao je Moravu dvadeset milja od Bratislave pod okriljem noći. 30. srpnja uslijedila je bitka u kojoj su Mađari pokazali vrlo malo volje za borbu, pa su Karlo Lotarinški, Ludwig Badenski i knez Lubomirski odnijeli pobjedu toga dana. Bratislava je, barem trenutno, bila sigurna od Tökölyja i Tatara.

Karlo nije mirovao niti dana, pokušavajući što više smanjiti opasnost od osmanskih upada i pustošenja gdje god mu je to polazilo za rukom. Od 6. do 20. kolovoza, nakon bitke u blizine Bratislave, Lotarinški je istodobno morao čuvati svoja skladišta od Tatara i obračunavati se s ugarskim ustanicima. Iz istih razloga ljutila ga je Leopoldova pasivnost u organiziranju vojnih kontingenata za pomoć Beču, no čak u većoj mjeri neodlučnost njegovih ministara. Glasnici su bili poslani na kneževske dvorove u Njemačkoj, no još uvijek nije bilo nikakvog konačnog dogovora. Kružile su glasine da sredinom kolovoza trebaju stići postrojbe iz Bavarske i Frankonije. Saske nisu mogle stići prije kraja mjeseca, dok se 20 000 Poljaka moglo očekivati tek početkom rujna. Carskom dvoru u Passau prvi se pridružio Maximilian Emanuel, još početkom lipnja. Pazeći da ne pogorša svoje odnose s Louisem XIV. kao i da ne iznevjeri punca, bavarski izbornik ispunio je svoje obećanje i doveo 8 000 vojnika. Ostalih 3 000 stiglo je za njim nešto kasnije, da bi svi skupa bili stacionirani sredinom kolovoza u blizini Kremsa, grada na Dunavu šezdesetak kilometara sjeverozapadno od Beča. U Krems su nakon toga počela pristizati i druga pojačanja, 6 500 vojnika iz Frankonije te oko tisuću iz Lotaringije. Međutim, glavna pojačanja na koje se računalo, ona iz iz Drezdena i ona koje je vodio Sobjeski, još nisu mogli stići. Lotarinški je ukazivao na Starhembergov sve teži položaj koji neće moći još dugo održavati (27. kolovoza rakete ispaljene iz grada trebale su mu dati do znanja da je grad na izmaku snaga), dok je Leopold odbacivao požurivanje, smatrajući kako su gradske zalihe namirnica i streljiva, kao i zidine, dovoljne da izdrže dugu opsadu. Osim toga, smatrao je car, bila bi ludost poći u odbacivanje opsade dok se ne skupe sva očekivana pojačanja. Baš tih dana, točnije 26. srpnja., Leopold se pismeno obratio hrvatskim staležima, zahvaljujući im na odanosti. Izvijestio ih je o pomoći koja stiže od strane njemačkih kneževa, a koja će uskoro stići u Štajersku i gornju Austriju te zamolio da ih dalje podupiru njegove vojne napore, surađujući s Karlom Lotarinškim i vojnim vlastima u Grazu.

Usprkos naporima francuskih agenata u Poljskoj da je spriječe, mobilizacija je u Poljskoj sredinom lipnja bila svršen čin. Barem u teoriji. Brzina kojom se ono sprovodila nije bila zadovoljavajuća ni za Leopolda ni za Sobjeskog, koji nije uspio osigurati sredstva za dodatno novačenje Kozaka. Dio postrojbi koje je imao na raspolaganju poslao je ranije s Lubomirskim Karlu Lotarinškom, a 4. srpnja oko 7 000 Poljaka bilo je kod Krakova. Za početak opsade Beča poljski kraj doznao je 15. srpnja. Tri dana kasnije krenuo je prema Krakovu gdje je stigao 29. srpnja i ondje se se susreo s papinskim nuncijem i austrijskim veleposlanikom. Detaljno informiran o situaciji oko habsburške prijestolnice, Sobjeski je bio svjestan potrebe što bržeg djelovanja, međutim, kako je sam priznao papinskom nunciju, skupljanje poreza za mobilizaciju je tek bilo započelo, a slanje vojske tristotinjak kilometara od poljske granice tražilo je vremena i organizacije. Ne oklijevajući, poslao je pismo brandenburškom izborniku, koji je poljskom kralju bio vazalno podređen zbog posjeda koje je imao u istočnoj Pruskoj, tražeći da pošalje svoje postrojbe u Krakov. Redovnu prepisku održavao je i s Lotarinškim, koji ga je izvještavao o svom trenutnom stanju: 24. srpnja Sobjeski je iz Czestochowe (grad u Poljskoj, stotinjak kilometara od Krakova) obećao mu je skori dolazak. Carski zapovjednik izvijestio ga je o stanju u Kremsu i Tullnu, koje su držale njegove postrojbe i gdje su se gradili mostovi za prijelaz preko Dunava, što je bila najbrža ruta za prilaz gradu preko Wienerwalda, s njegove zapadne strane, te pohvalio držanje Poljaka nekoliko dana kasnije, nakon bitke kod Bratislave.

Karlo Lotarinški i Ludwig Badenski u bitki kod Bratislave 30. srpnja 1683. godine. Iako je bio brojčano nadjačan, Karlo je prešao Moravu dvadeset milja od Bratislave pod okriljem noći. 30. srpnja uslijedila je bitka u kojoj su Mađari pokazali vrlo malo volje za borbu, pa su Karlo Lotarinški, Ludwig Badenski i knez Lubomirski odnijeli pobjedu toga dana. Bratislava je, barem trenutno, bila sigurna od Tökölyja i Tatara.

Sobjeskom su se u Krakovu počeli pridruživati početkom kolovoza, jedan za drugi, hetman Jablonowski i hetman Sienawski sa svojim odredima. Ukupna snaga koju je tada okupio poljski kralj kreću se u procjenama od 14 do 16 tisuća, a čiji je broj rastao po napuštanju Krakova 15. kolovoza, pošto je papinski nuncij blagoslovio vojnike i dao oprost svima koji su sudjelovali u svetom ratu. Svaki od zapovjednika, Sobjeski na čelu, Sienawski, Jablonowski, išli su odvojenim rutama zbog lakšeg opskrbljivanja, pa i kretanja. Budući da je u to vrijeme imao preko pedeset godina i priličan broj viška kilograma, poljski kralj je putovanje podnosio prilično dobro, s velikim entuzijazmom i voljom, iako ga je usporavala ne samo briga kako bi svoje postrojbe držao na okupu, nego i njegova vlastita žena, koja je, inzistirajući da ga prati na vojnom pohodu, putovala za njim. Njegovo sporo napredovanje ozlojeđivalo je carske predstavnike, koji su ga zasipali molbama da požuri. Beč nije imao puno vremena, Starhemberg je bio bolestan, a veći dio gradskog garnizona mrtav ili ranjen. Nekoliko dana kasnije kraljica je stigla; Sobjeski se pozdravio sa suprugom, koja se vratila u Krakov, i nastavio put bržim korakom. 27. kolovoza poljski kralj prenoćio je nedaleko od Brna, a sljedećeg dana odgovorio je na Karlov prijedlog o sastanku da mora pričekati dolazak ostatka svoje vojske. Isti dan primio je i prvo Starhembergovo pismo, iz kojeg je dobio najvjerniju sliku stanja. Najzad, 29. kolovoza, na austrijskoj granici, susreli su se Karlo Lotarinški i Jan Sobjeski, skupa odjahavši prema Ober-Hollabrunu radi odmora i dogovora o daljnim akcijama.

Loše su vijesti uskoro stigle i do Dresdena. Međutim, izbornik je oklijevao, pravdajući se da već ulaže znatne napore u obranu od Francuske te da mu staleži neće odobriti nove troškove. Johann Georg uvjetovao je svoju pomoć time da ih pokrije car. Austrijski veleposlanik na saskom dvoru, Lamberg, javio je 22. izborniku iz Berlina da odmah kreće prema Dresdenu kako bi se utanačili detalji dogovora. Već 6. kolovoza ovaj je poveo svoje okupljene postrojbe, 7 000 pješaka i 3 250 konjanika, prema Beču, prešavši 13. češku granicu. Ondje je Johann Georg podijelio svoje snage, dio poslao prema južnoj Češkoj, dok se sam s ostatkom zaputio prema Pragu, a zatim zapadno. Izbornik je 20. kolovoza bio na pola puta između Praga i Beča, no kako niti jedan od njegovih zahtjeva vezan uz opskrbu vojske i njezin smještaj, kao i problem vrhovnog zapovjedništva nad vojskom prije odredišta nije ispunjen, došlo je do rasprava u kojima je izbornik zaprijetio povlačenjem svoje vojske. Iako je ipak krenuo dalje nakon dva dana, još uvijek od Leopolda nije dobio zadovoljavajući odgovor. Car je naposljetku ipak morao popustiti i umiriti Johanna Georga konkretnim potezima, kao i uvjeravanjima da izborniku ostaje vrhovno zapovjedništvo nad njegovom vojskom. Nedaleko od austrijske granice, saske su se snage spojile 26. kolovoza nastavivši put prema Linzu, gdje se premjestio carski dvor. U Krems je Johann Georg sa svojim postrojbama ušao 6. rujna, gdje su se već bili okupile vojske iz Frankonije i Bavarske, kao i ona poljskog kralja.

Susret Jana Sobjeskog i Karla Lotarinškog. 27. kolovoza poljski kralj prenoćio je nedaleko od Brna, a sljedećeg dana odgovorio je na Karlov prijedlog o sastanku da mora pričekati dolazak ostatka svoje vojske. Isti dan primio je i prvo Starhembergovo pismo, iz kojeg je dobio najvjerniju sliku stanja. Najzad, 29. kolovoza, na austrijskoj granici, susreli su se Karlo Lotarinški i Jan Sobjeski, skupa odjahavši prema Ober-Hollabrunu radi odmora i dogovora o daljnim akcijama.

Koliko je saksonski izbornik bio popustljiv u svojim zahtjevima pošavši Beču u pomoć, toliko je Berlin bio neumoljiv. Friedrich Willhelm i dalje je bio pod utjecajem francuskih agenata, iako je imao u vlastitioj blizini kritičare zbog takvog stava. Njegov prvi general, princ Johann Georg von Anhalt-Dessau, prijestolonasljednik princ Friedrich te general austrijskog podrijetla, Derfflinger, bili su za pomoć austrijskoj prijestolnici. Kad je veliki izbornik vrlo ljubazno primio u lipnju Lamberga, ovaj trojac se ponadao promjeni u smjeru politike Brandenburga, no do nje nije došlo. Lamberg je 7. srpnja, sad već u vidnoj žurbi i očaju, molio od izbornika 6 000 ljudi za koje je nudio 200 000 talira. Ovaj, iako bolestan i u teškom stanju zbog gihta, tražio je 300 000 i uz to dogovor s Louisem XIV., naglasivši da je za takvu ekspediciju potrebno poslati dvostruko veći broj vojnika. 22. srpnja pristao je tek poslati 1 200 ljudi u pomoć Sobjeskom, iako je bilo u tijeku okupljanje 15 000 vojnika na šleskoj granici. Friedrich Wilhelm poslao je poruku Anhaltu, koji je bio na Leopoldovu dvoru, da obavijesti cara kako prije bilo kakvog vojnog saveza između njih mora biti postignut sporazum s Francuskom za mir u Carstvu. Anhalt je uvjete predstavio caru 7. kolovoza – izbornik će poslati 6 000 vojnika za koje mora biti isplaćeno 500 000 talira, kao i određeni posjedi u Šleskoj. Carski ministri smatrali su ih neprihvatljivim, čak ucjenjivačkim, no nisu ih smjeli otvoreno odbiti, pa su pokušavali doći do posebnog dogovora s Anhaltom, koji je imao mekše stavove od Berlina. Sredinom kolovoza ti su se razgovori isplatili i postignuto je kompromisno rješenje koje je podrazumijevalo dogovor na osobnoj razini između Leopold i Louisa XIV. te što skoriji dolazak 6 000 brandenburških vojnika. No, čim je doznao za Anhaltov sporazum, izbornik ga je odbacio, optužio princa da je prekoračio svoje ovlasti i povukao ga natrag u Berlin. Bio je početak rujna i gotovo sve postrojbe predviđene za pomoć Beču bile su okupljene na dunavskim mostovima kod Tullna i Kremsa, no ondje nije bilo nijednog vojnika Friedricha Willhelma, koji je konačno i definitivno uskratio caru Leopoldu svoju pomoć.

Siniša Đuričić

Literatura:

• John Stoye, The siege of Vienna (New York, 2006)
• Joseph Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, 10 sv. (Pest, 1830)
• Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
• Andrew Wheatcroft, Habsburgs, Ottomans and the Battle for Europe (New York, 2009)
• Derek Mckay, Eugen von Savoyen, Feldherr dreier Kaiser (Wien, 1979)
• Karl Toifel, Die Türken vor Wien im Jahre 1683 (Leipzig, Prag, 1883)
• Wilhelm Schreiber, Max Emanuel, Kurfürst von Bayern (München, 1861)
• Rhoads Murphey, Ottoman Warfare 1500 – 1700 (London, 2001)
• Brian L. Davies, Warfare in Eastern Europe 1500 – 1800 (Leiden, Boston, 2012)
• Victor Renner, Wien im Jahre 1683 (Wien, 1883)
• Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
• G. N. Clark, J. R. M. Butler, J. P. T. Bury, The New Cambridge Modern History: The Ascendancy of France 1648-88 (Cambridge University Press, London, 1961)
• Simon Millar, Vienna 1683, Christian Europe repels the Ottomans, Osprey Campaign 191 (Oxford, 2008)