Bitka kod Slankamena, na današnji dan, prije 325 godina (19. kolovoz 1691.)

1690. Habsburgovci su izgubili Beograd, držeći ga u svojim rukama jedva dvije godine. Goleme žrtve i napori da bi se zauzela ta ključna točka na Dunavu, spominjana u ratnim planovima bečkog dvora još od 1684., činila se kao uzaludna. Starhemberg je morao prepustiti beogradsku utvrdu Osmanlijama i povući se u Osijek. To je moralo ostaviti gorak okus u ustima inače iskusnog ratnika i vojskovođe, posebno nakon što je u sličnim okolnostima nekoliko mjeseci ranije morao napustiti Niš. Kao i tom prilikom, nadao se pomoći markgrofa Ludwiga Badenskog, koja je u oba slučaja izostala. Markgrof je bio u Transilvaniji (Erdelju), a nakon toga je dugo izbivao iz borbi zbog bolesti. Tek je u srpnju 1691., oporavljen, stigao u Osijek s jasnom zadaćom – zaustaviti ponovni osmanski prodor u donju Ugarsku. Još prethodne godine neprijatelj se ponovno pojavio pred Osijekom,no ovaj put Starhemberg je uspio (uz pomoć de Croya i spomenute varke) odvratiti Turke od osječkih zidina.

Markgrof Ludwig Badenski, “Turski Louis”, u srpnju 1691. stigao u Osijek s jasnom zadaćom – zaustaviti ponovni osmanski prodor u donju Ugarsku.

Opasnost time nije prošla. Veliki vezir Fazil Mustafa-paša Ćuprilić (tur. Fazıl Mustafa Köprülü) okupljao je novu vojsku od nekih 120 000 ljudi i sastavljenu od Makedonaca, Bugara, Albanaca, ugarskih kuruca (Tökölijevih pobunjenika). Car Leopold te je godine uspio skupiti 85 tisuća vojnika, od kojih je tek 50 tisuća bilo dostupno Ludwigu, jer je ostatak pukovnija ostao na Rajni. Mjesto skupljanja bio je Budim; general Souches imao je zadaću od početka lipnja nadgledati okupljanje pukovnija, jer je i ranije, dok je markgrof zbog bolesti boravio u Češkoj, bio odgovoran za postrojbe u Ugarskoj. Souches je vrlo brzo primio zapovijed za pokret prema Dravi, što je on i učinio 29. lipnja, povevši 15 pukovnija. Markgrof je u Osijek, gdje se nalazio Starhemberg s preostalim postrojbama, stigao 14. srpnja i odmah doznao da su značajne osmanske snage bile na putu, u blizini Beograda. Veliki vezir podigao je mostove preko Save i pripremao se prijeći u Srijem kod Zemuna. Okupljene carske snage brojale su oko 55 bataljuna, 104 eskadrona i 90 topova. Pješaštvom je zapovijedao Souches, kojem je, pored ostalih, bio podređen i Guido Starhemberg. Konjicom je zapovijedao grof Styrum, a topništvom već proslavljeni Börner.

Markgrof je 22. srpnja bio u blizini Sotina kad je stigla novost da je došlo do promjena na osmanskom prijestolju. Umro je sultan Sulejman II., a naslijedio ga je brat Ahmed II. Obje su vojske već bile u pokretu pa ovo u trenutnoj situaciji nije značilo puno. Carska vojska ugledala je 29. srpnja utvrdu Petrovaradin, zadržavši se nekoliko dana u njezinoj obnovi. U isto vrijeme osmanska vojska bila je već kod Titela. Markgrof, ne gubeći vrijeme, između 4. i 6. kolovoza pomaknuo je vojsku bliže Slankamenu. Istog dana stigao je u tabor grof Dünewald (carski general koji je 1687. s banom Draškovićem zauzeo Osijek), te od Styruma preuzeo zapovjedništvo nad konjicom. Grof je izvijestio Ludwiga Badenskog da se Turcima pridružio Tököly s 600 husara, vodeći sa sobom kao taoca generala Heislera, nedavno zarobljenog u Erdelju. Ne samo to. Veliki vezir imao je i pomoć Luja XIV. Francuski kralj poslao mu je časnike i oko 300 inžinjera i topnika. Po dolasku pojačanja Francuzi su savjetovali Ćupriliću da napadne carske položaje.

Raspored carskih snaga pred bitku: prvi, drugi i treći red, pukovnije i eskadroni i topovi, njihovi zapovjednici te ukupan broj.

Markgrof je bio oprezan. Osmotrivši dobro utvrđene osmanske položaje, odlučio se 12. kolovoza povući bliže Zemunu. Veliki vezir odabrao je uzvisinu kojoj se s desne strane protezao Dunav, dok je lijevu pokrivala Sava; pobrinuo se dodatno osigurati opkopom i palisadama (parapet), postavivši 200 topova koje je dovukao iz Beograda. Ludwig nije želio riskirati napad na tako čvrsto utvrđenog neprijatelja, posebno ne kad je imao samo 45 000 naspram turskih 100 000 ljudi. Uočivši da se Badenski povlači uzduž Dunava, Ćuprilić je 17. kolovoza odlučio krenuti za njim, prijeteći mu napadom sa svim što je imao. Markgrof se nije dao zaplašiti, već je zastao kod Slankamena i tamo, postavivši lijevo krilo svoje vojske uz Dunav, a desno uz uzvisinu, odlučio čekati.

Vođen savjetom Francuza, veliki vezir je iste noći odlučio izvesti prikriveni manevar kojim bi neprijatelju došao iza leđa. Zaobišavši Ludwigov tabor, paša je dio svoje konjice postavio iza njega, na brdu Koševac, tako mu odsjekavši odstupnicu i stavljajući ga u gotovo bezizgledan položaj. Situaciju je dodatno pogoršala novost da je markgrof izgubio svaku nadu da će njegovoj iscrpljenoj vojsci stići namirnice – Osmanlije su presreli konvoj, pobili pratnju i sve oteli. Odsječen i okružen, Badenski je bio prisiljen učiniti ono što je najmanje želio – napasti.

Bitka je započela 19. kolovoza udarom carskog topništva na turske položaje. Veliki vezir naredio je da se uzvrati istom mjerom. Nakon razmjene vatre grof Souches poveo je u napad svoje pješaštvo, koje je, nakon početnog uspjeha u probijanju turskih grudobrana, potučeno i odbačeno. Janjičari su ih plotunskom paljbom desetkovali iz neposredne blizine i okršaj se pretvorio u očajničku borbu za prevlast nad bojnim poljem. Starhemberg je gotovo izgubio život, ranjen u prsa. Souches je poginuo. Markgrof je predvodio vojsku, napredovavši na čelu, no svaki njegov napad je veliki vezir uspješno odbijao, sabivši mu desno krilo. Uspjela ga je od potpunog uništenja spasiti samo hrabrost brandenburškog pješaštva, koje je brojalo 500 mrtvih u tom sudaru. Badenski se okrenuo prema lijevom krilu, kojim je zapovijedao Dünewald i koje se još uvijek dobro držalo. Na toj strani je Ćuprilićeva snaga bila manja i pružala je jedinu nadu već očajnom markgrofu da preokrene bitku koju je očigledno gubio.

Suvremeni prikaz i opis bitke kod Slankamena: na bojnom polju ostalo je, pored velikog vezira, 18 drugih paša i oko 16 tisuća vojnika.

Tu su janjičari brzo nadvladani, nakon što su Ludwigovi vojnici probili obranu. Veliki vezir je ovdje pao, pokazujući osobni primjer junaštva. Konačan i odlučan udar, koji je slomio i posljednji otpor janjičara, bio je juriš srpske konjice koju je vodio Jovan Monasterlija.

Na bojnom polju ostalo je, pored velikog vezira, 18 drugih paša i oko 16 tisuća vojnika. Ludwig Badenski u ovom je nemilosrdnom klanju i sam pretrpio teške gubitke, oko 7 tiusća mrtvih (od toga 300 časnika, jedan od njih i Souches) no plijen je bio ogroman: 154 topa, 10 000 šatora i isto toliko volova, 5 000 konja i 2 000 deva te 54 kovčega s bakrenim novcem.

Prema kasnijim markgrofovim riječima, ovo je bila najkrvavija bitka tog stoljeća. Doista, rijetko je carska vojska u nekoj bitki pretrpjela tako velike gubitke. Slankamenska bitka je imala dalekosežne posljedice koje, istina, nisu bile odmah vidljive. Badenski nije imao snage ni mogućnosti sprovesti plan o ponovnom zauzimanju Beograda, no Osmanlije više nikad neće zaprijetiti Slavoniji, iako će još u nekoliko navrata prelaziti Dunav i Savu. Pobjeda koju će nekoliko godina kasnije, 1697. kod Sente izboriti princ Eugen Savojski zaustavit će i takve osmanske prodore za dugi niz godina.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Onno Klopp, Das Jahr 1683 und der folgende grosse Türkenkrieg bis zum Frieden von Carlowitz 1699 (Graz, 1882.)
• Branko Bešlin, Evgenije Savojski i njegovo doba (Novi Sad, 2014.)
• Suraiya N. Faroqhi, The Cambridge History of Turkey, volume 3 (Cambridge University Press, London, 2006)
• C. A. Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer (Grimma, 1853.)
• Philipp Röder von Diersburg, Des Markgrafen Ludwig Wilhelm von Baden Feldzüge wider die Türken (Karlsruhe, 1839)