Početkom veljače 1701. godine francuska vojska prešla je Rajnu i zaposjela utvrde dotad u rukama cara Leopolda. Tim činom zapravo je započeo rat za španjolsko nasljeđe, u kojem su se na jednoj strani našli Francuska, bavarski izbornik Maximilian Emanuel (1662. – 1726.) i njegov brat, kelnski nadbiskup, protiv saveza Habsburgovaca, Nizozemske, Engleske (Velike Britanije) i dijelom vojvodstva Savoje.

Karlo VI. (1685. – 1740.), naslijedio je svog prerano preminulog brata Josipa I. kao car 1711. godine.

U siječnju 1702. princ Eugen, koji je s 30 000 vojnika već bio u Italiji kako bi od Francuza zaštitio Toskanu i Milan, poslao je zapovijed Starhembergu da s 4 000 vojnika krene prema Cremoni. Eugen je tom prilikom izveo spektakularnu operaciju zarobljavanja maršala Villeroia, koristeći se tunelom kako bi neprimjetno ušao u grad. Maršala je u ranu zoru probudila straža upozorivši ga da su Nijemci u gradu, na što se on, poluodjeven, požurio u bijeg. Carski vojnici ubrzo su ga uhvatili i predali princu, koji ga je poslao u Beč. Iako nisu uspjeli zadržati Cremonu zbog dolaska francuskog pojačanja, princ je pohvalio Starhemberga i svog prijatelja Commercya zbog držanja u borbi. Starhemberg se u kolovozu iste godine našao u teškom iskušenju u bitki kod Luzzare. Princ je jedno krilo vojske prepustio njemu, a drugo Commercyju. U ovoj bitki koja je zapamćena kao jedna od najkrvavijih u ratu Guido se morao nositi sa teškim udarom francuske vojske i spasila ga je samo konjica princa Vaudemonta. U borbi je poginuo dugogodišnji Eugenov prijatelj Commercy, uz brojne druge časnike.

Početkom 1703. princ je otišao u Beč ostavivši zapovjedništvo Starhembergu. Eugen je imao namjeru osobno zatražiti od cara više sredstava za vojsku u Italiji koja se nalazila u očajnom stanju. Osim tvrdoglavih carevih savjetnika koje gotovo da nije zanimalo talijansko bojište, stvari je dodatno zakomplicirala pobuna u Ugarskoj, izazvana nezadovoljstvom ugarskog plemstva, pod vodstvom Franje Rakoczyja. Princ je dobio zadatak riješiti taj problem pa je Starhemberg ubrzo postao vrlo nezadovoljan njegovim odnosom prema Italiji, smatrajući da je zaboravio na svoja obećanja o pomoći. Starhemberg to Eugenu nikada neće zaboraviti i njihovi odnosi od tada su trajno zahladili. Također, Eugenovo imenovanje predsjednikom Dvorskog ratnog vijeća, položaj koji je želio za sebe, također ih je dodatno udaljilo. Ipak, Leopold je nagradio njegove napore i hrabrost dodijelivši mu 1704. čin feldmaršala. Proveo je u Italiji cijelu 1705. godinu, boreći se protiv Francuza, u savezu sa savojskim vojvodom Victorom Amadeom, koji je nedavno ponovno promijenio stranu prišavši Leopoldu.

Početkom svibnja 1706. Starhemberg je bio u Bratislavi, odakle se pripremao poduzeti akcije protiv pobunjenika u Ugarskoj. Njegov prethodnik, grof Heister, pokušavao je oštrim metodama ugušiti pobunu, no to mu nije pošlo za rukom, jer je Rakoczy time samo stekao veći broj pristaša. Starhembergu je u pomoć došao i hrvatski ban Ivan Palffy, i oni su zajedničkim naporima uspjeli potisnuti pobunjenike, oduzevši im utvrdu Ostrogon (Gran). Poraz koji je Rakoczy uskoro doživio kod Trenčina 3. kolovoza 1708. nije značio kraj pobune, ali jest kraj njegovih nada za samostalnom Ugarskom. Sporazumno, 1711. ona je konačno završena.

Nakon Trenčina, Starhemberg je preuzeo vrhovno zapovjedništvo u Španjolskoj, gdje su Francuzi postizali značajne uspjehe. Nakon poraza kod Almanze i gubitka Valencije, Leopoldov sin, budući car Karlo VI. (1711.-1740.) , koji se nadao španjolskoj kruni, tražio je da se u Španjolsku pošalje princ Eugen. Kako je on bio zauzet na Rajni, stigao je Starhemberg s 8 000 vojnika 30. travnja u Barcelonu. U suradnji s engleskim zaovjednikom, lordom Stanhopeom, zabilježio je nekoliko značajnih pobjeda nad Francuzima (Almenar i Saragosa). 1710. uspjelo je carskim snagama pod njegovim zapovjedništvom zauzeti i Madrid. Međutim, njegov položaj postao je gotovo neobranjiv nakon što je Luj XIV. poslao 14 000 vojnika u pomoć svom unuku Filipu. Starhemberg je imao oko 16 tisuća ljudi prema francuskih 20 tisuća. U prosincu 1710., Starhemberg, iako tom prilikom od Španjolaca prozvan “el gran Capitan” doživio je poraz kod Villaviciose pa se morao povući u Kataloniju. Bio je to porazan kraj austrijskim nadama u Španjolskoj i konačna pobjeda za Bourbone u Španjolskoj.

Barcelona 1714. godine. Postavši carem, Karlo je počeo gubiti potporu dotadašnjih saveznika, Nizozemske i Velike Britanije, u borbi za španjolsku krunu

1714. Starhemberg se vratio iz Španjolske te neko vrijeme proveo u Ljubljani (Laibach). Ni u tim danima nije oslabilo neprijateljstvo prema princu Eugenu, koji je još uvijek bio na čelu Ratnog vijeća. 1717. Guido je napustio Ljubljanu i otišao u Beč, dobivši nekoliko godina kasnije visoko odličje Njemačkog reda. Nikakvog drugog položaja niti stvarnog utjecaja nije imao, a ljudi koji su doista imali stvarnu moć nisu mu bili bliski niti dragi. Bio je i u nemilosti novog cara Karla, nekoć pretendenta na španjolsko prijestolje, koji ga je smatrao glavnim krivcem za taj poraz.

Guido Starhemberg nije imao izravnih nasljednika pa je svoju ostavštinu oporukom ostavio bližim rođacima i državi. Umro je 7. ožujka 1737. u Beču, a njegovo tijelo ležalo je javno izloženo u crkvi, u odori i s obilježjima viteza Njemačkog reda, prije ceremonije svečanog sprovoda.

Siniša Đuričić

Literatura:

• Alfred Arneth, Prinz Eugen von Savoyen, 3 sv. (Wien, 1858)
• Alfred Arneth, Das Leben des Kaiserlichen Feldmarschalls Grafen Guido Starhemberg (Wien, 1853.)
• Carl Adam Schweigerd, Österreichs Helden und Heerführer, 2 sv. (Grimma, 1853.)
• Tadija Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, 2 sv. (Zagreb, 1891)